Prijateljstvo na duge staze

Prije nekog vremena mislila sam pisati na ovu temu, ali onda sam zaboravila, ili se pojavilo nešto drugo pa sam smetnula s uma. Ali ovaj vikend provela sam divno vrijeme s dvije drage prijateljice pa me to potaknulo da nešto napišem. 

Dok sam radila s djecom, često bi ih znala šokirati činjenicom da imam jednu prijateljicu s kojom se družim već više od dvadeset godina. Nakon toga bi uslijedilo pitanje koliko onda ja imam godina. Dakle, ja koja imam 33 godine imam prijateljstvo koje traje već 25 godina. Kad to stavim ovako na papir čini se zaista fascinantno. I ako postoji nešto čime se u životu mogu ponositi, onda među to svakako spada prijateljstvo s Gogom. 

Nas dvije poznajemo se od prvog razreda osnovne škole, a počele smo se družiti nešto kasnije. Iako je bilo razdoblja kad se nismo često viđale, ili bile iznimno bliske, prijateljstvo je uvijek bilo tu. Štoviše, mogu reći da je upravo zahvaljujući tim razdobljima „razdvojenosti“ ono zaista čvrsto jer znamo da se ne moramo družiti svaki dan, svaki tjedan, a ponekad i mjesec dana da bi i dalje voljelE jedna drugu i bile bliske. 

Doduše, bilo je jedno razdoblje kad je naš odnos više nalikovao na vezu; čule smo se svako malo, provodile gotovo svaki slobodni trenutak zajedno i postale pomalo posesivne. Moram priznati da je to tada preraslo u malo nezdrav odnos. No, to je bila samo jedna faza. Naravno, bilo je i trenutaka kad smo povrijedile jedna drugu, kad su nas životne okolnosti malo udaljile, ali još se družimo i još uvijek se vidimo na tjednoj bazi. Ne treba nam da se čujemo svakoga dana i prepričavamo svaki detalj svoga života jedna drugoj. Imamo čak i prilično različite poglede na svijet i prilično različite karaktere, a ipak i dalje smo si dobre. 

Jedna od stvari koje najviše volim u našem odnosu je tO da se nakon toliko godina prijateljstva tako dobro poznajemo. Kad ju vidim znam kakve je volje i znam ako nešto nije u redu. Kad smo skupa, ponekad je dovoljno da me pogleda i da znam što misli u nekoj situaciji. Ne moramo glumiti, ne moramo se truditi biti dobro ako nismo, ne moramo se bojati da ćemo reći nešto krivo. To ja volim u našem odnosu. I da, ona je jedna od nekolicine ljudi koji razumiju moj smisao za humor i smije se mojim autosarkastičnim izjavama koje 90 posto ljudi (uključujući moju mamu i brata) uopće ne razumije. 

Mogu li se uzevši u obzir na ovaj staž od 25 godina smatrati „stručnjakom“ za prijateljstva. NE. Mogu reći da sam izuzetno blagoslovljena jer mi je Bog podario nekoga tko me trpi sve te godine i s kim imam taj neki klik. Napravila sam mnoge pogreške u odnosu s drugim ljudima koje su me koštale odnosa, ili su ti odnosi bili prekrhki da bi izdržali. Neki ljudi djelovali su kao prijatelji, ali to zapravo nisu bili i ostala sam prazna i povrijeđena. Neki su zaista bili pravo prijatelji u pravom trenutku u mom životu na čemu sam im zahvalna, ali smo se zbog  raznih okolnosti razišli. Bez obzira na to ostali su o lijepom sjećanju. No, ovo je prijateljstvo iz nekog razloga izdržalo svašta. Možda zato što smo na kraju ipak znale da se, bez obzira na sve, možemo vratiti jedna drugoj. 

Neću se truditi da ovaj tekst ima neki svoj smisleni zaključak, jer nema. Ne tvrdim da svako pravo prijateljstvo mora trajati 25 godina. Ali tvrdim da je ono koje traje 25 godina zaista pravo i prokušano.  I zato se nadam da ću se i sljedećih 25 godina družiti sa svojom Gogom.

Jeste li znali da ropstvo još uvijek postoji?

Ja volim čitati biografije. Ne samo biografije poznatih i slavnih ljudi, veći istinite životne priče običnih malih ljudi koji su proživjeli ili učinili nešto posebno. Na žalost, među tim knjigama često se nađu i priče ljudi koji su prošli kroz strahote i kasnije preživjeli kako bi ispričali svijetu o tome. Jedna od takvih knjiga  koju sam nedavno čitala zove se Radikina priča i govori o mladoj Nepalki koja je prošla kroz pakao trgovine organima i seksualnog ropstva u Nepalu i Indiji. 

Sama tema čini se nestvarnom. Sama pomisao da u današnjem svijetu još uvijek postoji nešto takvo poput ropstva ropstvo, i to još seksualnog, čini da se zgrozimo. No istina je, zapravo, daleko okrutnija od onoga što mi mislimo. Zato sam odlučila pisati o tome što sam čitala. Događaji  opisani u ovoj knjizi nisu se zbili prije dvadeset ili trideset, već prije svega pet-šest godina. Djevojka o kojoj pišem je mlađa od mene. Vjerujem da nam je u našoj relativno sigurnoj zemlji dobro čuti priču poput ove kako bismo se zamislili nad onime što imamo i više cijenili vlastitu slobodu. 

Radika je do svoje 14. godine živjela sa svojom obitelji koja se bavila poljodjelstvom u malom selu na obroncima Himalaja u Nepalu. Iako su bili siromašni ratari, obitelj je bila iz najviše kaste Brahmina (nepalsko društvo je kao i indijsko podijeljeno u kaste). Da bi mogli dobro udati svoje kćeri, obitelj je morala dati pozamašan iznos za miraz. Radika je stoga u dobi od 14 godina otišla u glavni grad Nepala Katmandu. Tamo je na tržnici prodavala povrće kako bi njezina obitelj mogla otplatiti dug zbog miraza njezine starije sestre Parvati. Bila je sama i nadasve naivna u velikom gradu gdje joj je prišao poznati trgovac organima, uvjerio je kako joj želi dobro i ponudio puno bolji posao u jednoj bogatoj obitelji. Ona je to objeručke prihvatila te zajedno s njim otišla u tu obitelj. Obitelj je zaista bila bogata i prema njoj se prvih nekoliko dana odnosili kao novom članu, ali ne zato što su bili jako dobri, već zato što im je trebao njezin bubreg za majku obitelji. Radika to nije znala. 

Rekli su joj kako ide na izlet u Indiju, u vlaku je drogirali, a kad se ponovo probudila ležala je u bolničkom krevetu u nepoznatog grada u Indiji bez jednog bubrega. Nije znala jezik, gdje se nalazi ni zašto je u bolnici. Jedina osoba koja ju je posjećivala bio je jedan od članova mafije koja ju je otela kako bi dalje proveo s njoj svoj plan. Nakon nekoliko mjeseci agonije zbog teške operacije, taj ju je čovjek odveo iz bolnice u nepoznato. Nikako se nije smjela vratiti kući i ispričati što joj se dogodilo jer je to, naravno, bilo ilegalno. Mislila je kako je „otmica“ njezinih organa bila najgore što joj se dogodilo, ali to je bio tek početak. Taj ju je mafijaš prisilno vjenčao za nekog svog rođaka, nasilnika koji ju je odveo u neko selo i tamo zlostavljao, a nakon toga ostavio samu i trudnu. Tada je imala manje od 16 godina. Nije znala gdje se nalazi, nije se mogla oduprijeti jer je bila bez novca, bez poznanika i fizički preslaba. 

Rodila je sina u nekoj zabiti gdje su ona i njezina svekrva (žena koja je zapravo bila dobra prema njoj i sramila se svog sina) doslovce životarile. Tada su im se u kući pojavili neki ljudi koji su tvrdili da su rođaci njezinog muža i odveli je u Katmandu rekavši da će je odvesti njezinoj sestri. No, zapravo ju je muž prodao dalje trgovcima robljem koji su je, zajedno s djetetom od nekoliko mjeseci, odveli u bordel u Indiji. Nije imala pojma što joj se događa. I dalje je bila fizički preslaba da se odupre jer su je trudnoća i traumatičan porod dodatno iscrpili. Osim toga, ona i sin su gladovali.

Međutim, iako se nadala da je njezinim mukama došao kraj, one su tek počele. Čim su je doveli u bordel, oteli su joj sina rekavši kako će ga viđati jednom u dva tjedna. To se nije dogodilo. Držali su ga u posebnoj kući u stravičnim uvjetima zajedno s djecom drugih prostitutki. I tada je počela njezina noćna mora seksualne ropkinje. Prisiljena je da se prostituira. A pod time ne mislim da je od toga imala ikakvu zaradu. Imala je dva mesna obroka tjedno, ostatak vremena jela je rižu i povrće i to joj je bila sva plaća. Robovi nisu plaćeni. Oni su nečije vlasništvo. A ona je bila vlasništvo svodnika i vlasnika bordela koji su je prisiljavali na seks s 30 mušterija dnevno. Trideset!!! I tako je provela tri godine seljakajući se od jednog grada u Indiji u drugi, prelazeći iz jednog užasnog okruženja u drugo. Sina je viđala samo kad bi se selila. Nije ju više ni poznavao, a bilo je toliko traumatiziran da sa tri godine još uvijek nije pričao i jedva je komunicirao s ljudima. Djeca u tim kućama bila su zlostavljana. No, da nije imala sina, Radika bi se odavno ubila i skončala sa svime jer život koji je živjela nije bio život. Ne samo da je bila seksualno roblje i žrtva svih mogućih seksualnih perverzija, vlasnici bordela su je redovito tukli, a jednom kad je pokušala pobjeći izmlatili su je gotovo na smrt i zatvorili u tamnicu sa štakorima gdje je tri dana provela bez hrane i vode. 

Na kraju je u jednom od bordela uspjela nagovoriti vlasnicu da ostavi sina s njom, a kad su je preselili u sljedeći, tamošnji vlasnik je dobio upute da dijete ostaje s njom. No život u bordelu gdje je trogodišnje dijete izloženo gledati vulgarnosti najgore vrste bio je isto tako strašan. Na sreću, u tom je hotelu naišla na nekoliko djevojaka koje su planirale bijeg i uključile je u plan. Bilo je to sada ili nikada. Djevojke su skupile novac kradući ga od pijanih mušterija kad bi zaspali. Uspjela je pobjeći, no trebalo joj je tjedan dana iscrpljujućeg putovanja vlakom i autobusom da dođe do rodnog sela. Na tom putu završila je u bolnici zbog tifusa i spontanog pobačaja. Na kraju joj je pomogao nepoznati čovjek koji je zajedno s njom i njezinim sinom proputovao posljednjih tisuću kilometara. 

I nakon svega, kad je konačno stigla kući, nije imala hrabrosti reći svojoj obitelji što je sve prošla. Na žalost nije mogla ni ostati u obiteljskoj kući jer se udala za čovjeka niže kaste što je zabranjeno i čitavo selo je smatralo da bi to navuklo nesreću na selo. Tako je na kraju završila u prihvatilištu, odnosno sigurnoj kući za žrtve trgovine ljudima u Katmanduu. Uzevši u obzir što je sve prošla, zapravo najboljem mjestu za nju i njezinog sina jer je konačno primila psihološku i pravnu pomoć, obrazovanje i nadu u novi život. Tamo ju je susrela i novinarka koja je napisala biografiju.

Radika je sada u svojim ranim dvadesetima i prošla je toliko strahote da je teško uopće čitati o njima. Oteto joj je sve. Bila je zlostavljana na sve moguće načine zamislive ljudima. Izgubila je sva prava poznata ljudima. Dok sam ovo čitala, razmišljala sam o tome koliko sam sretna i zahvalna da živim u zemlji u kojoj živim u kojoj imam prava i slobode. I razmišljala sam malo o tome koliko mi zapravo cijenimo slobodu i pravo koje imamo. Radika je izgubila slobodu i pravo da vlada vlastitim životom. Drugi ljudi su to činili za nju. Mi se tih prava ponekad odričemo pa prepuštamo da drugi odlučuju za nas. Izgubila je svoju slobodu kretanja. Mi je uzimamo zdravo za gotovo. Izgubila je pravo na vlastito tijelo i seksualnost – koliki sami kaljaju vlastito tijelo ponašajući se kao nije njihovo. Izgubila je pravo da odgaja i brine se za svoje dijete, a živjela je samo zbog njega. Mnogi se odriču tog prava i prepuštaju svoju djecu drugima, školi, ulici… Mogla bih dalje nabrajati i popis bi bio dug. Ono što želim reći je, da jako često ne cijenimo ono što imamo. Ne cijenimo slobodu u kojoj živimo. Ne cijenimo to da su naš život i naše odluke u našim rukama, da nismo tuđe vlasništvo. Jer ova priča nije tek usamljena priča neke nepalske djevojke sa sela. Trgovina ljudskih organima i seksualnim robljem u Indiji i Nepalu je izuzetno proširena. U Indijskim bordelima kao roblje se nalazi stotine tisuća mladih djevojaka. U Katmanduu i drugim nepalskim gradovima svakodnevno nestaju deseci mladih djevojaka koje postaju žrtve tog organiziranog kriminala. Zato budimo zahvalni Bogu da živimo u Hrvatskoj i možda će nam stihovi „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“ imati posve drukčije značenje. Ja znam da meni nakon što sam pročitala ovu knjigu zaista imaju.