Prije nekog vremena mislila sam pisati na ovu temu, ali onda
sam zaboravila, ili se pojavilo nešto drugo pa sam smetnula s uma. Ali ovaj
vikend provela sam divno vrijeme s dvije drage prijateljice pa me to potaknulo
da nešto napišem.
Dok sam radila s djecom, često bi ih znala šokirati
činjenicom da imam jednu prijateljicu s kojom se družim već više od dvadeset
godina. Nakon toga bi uslijedilo pitanje
koliko onda ja imam godina. Dakle, ja koja imam 33 godine imam prijateljstvo
koje traje već 25 godina. Kad to stavim ovako na papir čini se zaista
fascinantno. I ako postoji nešto čime se u životu mogu ponositi, onda među to
svakako spada prijateljstvo s Gogom.
Nas dvije poznajemo se od prvog razreda osnovne škole, a počele
smo se družiti nešto kasnije. Iako je
bilo razdoblja kad se nismo često viđale, ili bile iznimno bliske,
prijateljstvo je uvijek bilo tu. Štoviše, mogu reći da je upravo zahvaljujući tim
razdobljima „razdvojenosti“ ono zaista čvrsto jer znamo da se ne moramo družiti
svaki dan, svaki tjedan, a ponekad i mjesec dana da bi i dalje voljelE jedna
drugu i bile bliske.
Doduše, bilo je jedno razdoblje kad je naš odnos više
nalikovao na vezu; čule smo se svako malo, provodile gotovo svaki slobodni
trenutak zajedno i postale pomalo posesivne. Moram priznati da je to tada
preraslo u malo nezdrav odnos. No, to je bila samo jedna faza. Naravno, bilo je
i trenutaka kad smo povrijedile jedna drugu, kad su nas životne okolnosti malo
udaljile, ali još se družimo i još uvijek se vidimo na tjednoj bazi. Ne treba
nam da se čujemo svakoga dana i prepričavamo svaki detalj svoga života jedna
drugoj. Imamo čak i prilično različite
poglede na svijet i prilično različite karaktere, a ipak i dalje smo si dobre.
Jedna od stvari koje najviše volim u našem odnosu je tO da
se nakon toliko godina prijateljstva tako dobro poznajemo. Kad ju vidim znam kakve je volje i znam ako
nešto nije u redu. Kad smo skupa, ponekad je dovoljno da me pogleda i da znam
što misli u nekoj situaciji. Ne moramo
glumiti, ne moramo se truditi biti dobro ako nismo, ne moramo se bojati da ćemo
reći nešto krivo. To ja volim u našem odnosu. I da, ona je jedna od nekolicine
ljudi koji razumiju moj smisao za humor i smije se mojim autosarkastičnim
izjavama koje 90 posto ljudi (uključujući moju mamu i brata) uopće ne razumije.
Mogu li se uzevši u obzir na ovaj staž od 25 godina smatrati
„stručnjakom“ za prijateljstva. NE. Mogu reći da sam izuzetno blagoslovljena
jer mi je Bog podario nekoga tko me trpi sve te godine i s kim imam taj neki
klik. Napravila sam mnoge pogreške u odnosu s drugim ljudima koje su me koštale
odnosa, ili su ti odnosi bili prekrhki da bi izdržali. Neki ljudi djelovali su kao prijatelji, ali to
zapravo nisu bili i ostala sam prazna i povrijeđena. Neki su zaista bili pravo
prijatelji u pravom trenutku u mom životu na čemu sam im zahvalna, ali smo se
zbog raznih okolnosti razišli. Bez obzira na to ostali su o lijepom sjećanju.
No, ovo je prijateljstvo iz nekog razloga izdržalo svašta. Možda zato što smo
na kraju ipak znale da se, bez obzira na sve, možemo vratiti jedna drugoj.
Neću se truditi da ovaj tekst ima neki svoj smisleni
zaključak, jer nema. Ne tvrdim da svako pravo prijateljstvo mora trajati 25
godina. Ali tvrdim da je ono koje traje 25 godina zaista pravo i
prokušano. I zato se nadam da ću se i
sljedećih 25 godina družiti sa svojom Gogom.
Nema komentara:
Objavi komentar