Ja volim čitati biografije. Ne samo biografije poznatih i
slavnih ljudi, veći istinite životne priče običnih malih ljudi koji su
proživjeli ili učinili nešto posebno. Na žalost, među tim knjigama često se
nađu i priče ljudi koji su prošli kroz strahote i kasnije preživjeli kako bi
ispričali svijetu o tome. Jedna od takvih knjiga koju sam nedavno čitala zove se Radikina
priča i govori o mladoj Nepalki koja je prošla kroz pakao trgovine organima i seksualnog
ropstva u Nepalu i Indiji.
Sama tema čini se nestvarnom. Sama pomisao da u današnjem
svijetu još uvijek postoji nešto takvo poput ropstva ropstvo, i to još seksualnog, čini da se zgrozimo. No istina je, zapravo, daleko okrutnija od onoga što mi
mislimo. Zato sam odlučila pisati o tome što sam čitala. Događaji opisani u ovoj knjizi nisu se zbili prije
dvadeset ili trideset, već prije svega pet-šest godina. Djevojka o kojoj pišem
je mlađa od mene. Vjerujem da nam je u našoj relativno sigurnoj zemlji dobro
čuti priču poput ove kako bismo se zamislili nad onime što imamo i više cijenili
vlastitu slobodu.
Radika je do svoje 14. godine živjela sa svojom obitelji koja se bavila poljodjelstvom u malom selu na
obroncima Himalaja u Nepalu.
Iako su bili siromašni ratari, obitelj je bila iz najviše kaste Brahmina
(nepalsko društvo je kao i indijsko podijeljeno u kaste). Da bi mogli dobro
udati svoje kćeri, obitelj je morala dati pozamašan iznos za miraz. Radika je
stoga u dobi od 14 godina otišla u glavni grad Nepala Katmandu. Tamo je na tržnici
prodavala povrće kako bi njezina obitelj mogla otplatiti dug zbog miraza
njezine starije sestre Parvati. Bila je sama i nadasve naivna u velikom gradu
gdje joj je prišao poznati trgovac organima, uvjerio je kako joj želi dobro i
ponudio puno bolji posao u jednoj bogatoj obitelji. Ona je to objeručke
prihvatila te zajedno s njim otišla u tu obitelj. Obitelj je zaista bila
bogata i prema njoj se prvih nekoliko dana odnosili kao novom članu, ali ne
zato što su bili jako dobri, već zato što im je trebao njezin bubreg za majku
obitelji. Radika to nije znala.
Rekli su joj kako ide na izlet u Indiju, u vlaku je
drogirali, a kad se ponovo probudila ležala je u bolničkom krevetu u nepoznatog
grada u Indiji bez jednog bubrega. Nije znala jezik, gdje se nalazi ni zašto je
u bolnici. Jedina osoba koja ju je posjećivala bio je jedan od članova mafije
koja ju je otela kako bi dalje proveo s njoj svoj plan. Nakon nekoliko mjeseci
agonije zbog teške operacije, taj ju je čovjek odveo iz bolnice u nepoznato.
Nikako se nije smjela vratiti kući i ispričati što joj se dogodilo jer je to,
naravno, bilo ilegalno. Mislila je kako je „otmica“ njezinih organa bila
najgore što joj se dogodilo, ali to je bio tek početak. Taj ju je mafijaš
prisilno vjenčao za nekog svog rođaka, nasilnika koji ju je odveo u neko selo i
tamo zlostavljao, a nakon toga ostavio samu i trudnu. Tada je imala manje od 16
godina. Nije znala gdje se nalazi, nije se mogla oduprijeti jer je bila bez
novca, bez poznanika i fizički preslaba.
Rodila je sina u nekoj zabiti gdje su ona i njezina svekrva
(žena koja je zapravo bila dobra prema njoj i sramila se svog sina) doslovce
životarile. Tada su im se u kući pojavili neki ljudi koji su tvrdili da su
rođaci njezinog muža i odveli je u Katmandu rekavši da će je odvesti
njezinoj sestri. No, zapravo ju je muž prodao dalje trgovcima robljem koji su
je, zajedno s djetetom od nekoliko mjeseci, odveli u bordel u Indiji. Nije imala
pojma što joj se događa. I dalje je bila fizički preslaba da se odupre jer su
je trudnoća i traumatičan porod dodatno iscrpili. Osim toga, ona i sin su
gladovali.
Međutim, iako se nadala da je njezinim mukama došao kraj,
one su tek počele. Čim su je doveli u bordel, oteli su joj sina rekavši kako će
ga viđati jednom u dva tjedna. To se nije dogodilo. Držali su ga u posebnoj
kući u stravičnim uvjetima zajedno s djecom drugih prostitutki. I tada je
počela njezina noćna mora seksualne ropkinje. Prisiljena je da se prostituira.
A pod time ne mislim da je od toga imala ikakvu zaradu. Imala je dva mesna obroka
tjedno, ostatak vremena jela je rižu i povrće i to joj je bila sva plaća.
Robovi nisu plaćeni. Oni su nečije vlasništvo. A ona je bila vlasništvo
svodnika i vlasnika bordela koji su je prisiljavali na seks s 30 mušterija
dnevno. Trideset!!! I tako je provela tri godine seljakajući se od jednog grada
u Indiji u drugi, prelazeći iz jednog užasnog okruženja u drugo. Sina je viđala
samo kad bi se selila. Nije ju više ni poznavao, a bilo je toliko traumatiziran
da sa tri godine još uvijek nije pričao i jedva je komunicirao s ljudima. Djeca
u tim kućama bila su zlostavljana. No, da nije imala sina, Radika bi se odavno
ubila i skončala sa svime jer život koji je živjela nije bio život. Ne samo da
je bila seksualno roblje i žrtva svih mogućih seksualnih perverzija, vlasnici
bordela su je redovito tukli, a jednom kad je pokušala pobjeći izmlatili su je
gotovo na smrt i zatvorili u tamnicu sa štakorima gdje je tri dana provela bez
hrane i vode.
Na kraju je u jednom od bordela uspjela nagovoriti vlasnicu
da ostavi sina s njom, a kad su je preselili u sljedeći, tamošnji vlasnik je
dobio upute da dijete ostaje s njom. No život u bordelu gdje je trogodišnje
dijete izloženo gledati vulgarnosti najgore vrste bio je isto tako strašan. Na
sreću, u tom je hotelu naišla na nekoliko djevojaka koje su planirale bijeg i
uključile je u plan. Bilo je to sada ili nikada. Djevojke su skupile novac
kradući ga od pijanih mušterija kad bi zaspali. Uspjela je pobjeći, no trebalo
joj je tjedan dana iscrpljujućeg putovanja vlakom i autobusom da dođe do rodnog
sela. Na tom putu završila je u bolnici zbog tifusa i spontanog pobačaja. Na
kraju joj je pomogao nepoznati čovjek koji je zajedno s njom i njezinim sinom
proputovao posljednjih tisuću kilometara.
I nakon svega, kad je konačno stigla kući, nije imala
hrabrosti reći svojoj obitelji što je sve prošla. Na žalost nije mogla ni
ostati u obiteljskoj kući jer se udala za čovjeka niže kaste što je zabranjeno
i čitavo selo je smatralo da bi to navuklo nesreću na selo. Tako je na kraju
završila u prihvatilištu, odnosno sigurnoj kući za žrtve trgovine ljudima u
Katmanduu. Uzevši u obzir što je sve prošla, zapravo najboljem mjestu za nju i
njezinog sina jer je konačno primila psihološku i pravnu pomoć, obrazovanje i
nadu u novi život. Tamo ju je susrela i novinarka
koja je napisala biografiju.
Radika je sada u svojim ranim dvadesetima i prošla je toliko
strahote da je teško uopće čitati o njima. Oteto joj je sve. Bila je
zlostavljana na sve moguće načine zamislive ljudima. Izgubila je sva prava
poznata ljudima. Dok sam ovo čitala, razmišljala sam o tome koliko sam sretna i
zahvalna da živim u zemlji u kojoj živim u kojoj imam prava i slobode. I
razmišljala sam malo o tome koliko mi zapravo cijenimo slobodu i pravo koje
imamo. Radika je izgubila slobodu i pravo da vlada vlastitim životom. Drugi ljudi
su to činili za nju. Mi se tih prava ponekad odričemo pa prepuštamo da drugi
odlučuju za nas. Izgubila je svoju slobodu kretanja. Mi je uzimamo zdravo za
gotovo. Izgubila je pravo na vlastito tijelo i seksualnost – koliki sami
kaljaju vlastito tijelo ponašajući se kao nije njihovo. Izgubila je pravo da
odgaja i brine se za svoje dijete, a živjela je samo zbog njega. Mnogi se
odriču tog prava i prepuštaju svoju djecu drugima, školi, ulici… Mogla bih
dalje nabrajati i popis bi bio dug. Ono što želim reći je, da jako često ne
cijenimo ono što imamo. Ne cijenimo slobodu u kojoj živimo. Ne cijenimo to da su
naš život i naše odluke u našim rukama, da nismo tuđe vlasništvo. Jer ova priča
nije tek usamljena priča neke nepalske djevojke sa sela. Trgovina ljudskih
organima i seksualnim robljem u Indiji i Nepalu je izuzetno proširena. U Indijskim
bordelima kao roblje se nalazi stotine tisuća mladih djevojaka. U Katmanduu i
drugim nepalskim gradovima svakodnevno nestaju deseci mladih djevojaka koje
postaju žrtve tog organiziranog kriminala. Zato budimo zahvalni Bogu da živimo
u Hrvatskoj i možda će nam stihovi „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“ imati
posve drukčije značenje. Ja znam da meni nakon što sam pročitala ovu knjigu
zaista imaju.
Nema komentara:
Objavi komentar