I nakon skoro godinu dana života u Americi, ljudi (čitaj Hrvati) me i dalje
ispituju kakva je Amerika, jesam li se privikla; što mi najviše fali itd. Iako
normalna pitanja, ponekad mi je na neka od njih vrlo teško odgovoriti. Ima dana
kada se osjećam sasvim prilagođeno i kao doma, a ima dana kada me male stvari i
male razlike totalno slome i počnem plakati od jada.
Najlakše mi je odgovoriti na pitanje što mi najviše fali. Ljudi. Nedostaje
mi moja obitelj, moji prijatelji, moja crkva. Jako. Ljudi su ovdje zaista dobri
prema meni i trude se da se osjećam prihvaćeno i kao doma, ali ja nisam osoba
koja tako lako sklapa prijateljstva niti se mogu povezati na dubljoj razini. Za
to mi treba dugo, dugo vremena. Često me pitaju: „Jesi našla neko društvo,
prijateljice?“ Jesam. Ima ljudi s kojima se družim i koji su mi dragi, ali to
nije to. Netko koga poznaješ svega nekoliko mjeseci, koliko god bio dobar i
drag prema tebi, ne može zamijeniti prijateljstva od 15 pa čak i 30 godina. Ne
možeš s nekim ostvariti tako duboku povezanost, posebno kada taj netko dolazi
iz sasvim druge pozadine i okoline. Da, ponekad poželim da mogu sjesti na kavu
sa svojim prijateljicama iz Zagreba i provesti sate s njima.
Zvonimirova mama je super prema meni i znam da će nam biti od velike pomoći
kad dođe beba, ali toliko puta sjedim i pomislim: „Hoću svoju mamu.“ Znate, kao
dijete kad je jadno pa mu je mama jedina utjeha. Posebice mi bude teško sada
kada dolazi beba i kada bih voljela da bude tu pored mene i dijeli te trenutke
sa mnom. Da, fali mi moja obitelj. Kad sam s njima, ponekad mi idu užasno na
živce, ali ne vidjeti ih ovako dugo sasvim je druga priča. Ponekad mi fali čak
i pas.
Amerika je drukčija. Neću reći da je gora ili bolja. Glupo je uspoređivati
dvije zemlje. Hrvatska je u mom srcu. Čeznem za svojim domom. Ponekad više,
ponekad manjem, ali ta čežnja za svim tim poznatim i dragim stvarima uvijek je
negdje tu. Nije lako živjeti daleko od svega uz što si rastao i na što si
navikao. Na neki način to djeluje kao da te netko iščupao s korijenom i
pokušava zasaditi na nekom drugom tlu, ali je jako teško pustiti korijene.
Kažu da je dom tamo gdje je srce. Istina. Moj dom je s mojim mužem. S njim
sam nakon toliko godina zapravo doživjela pravi osjećaj pripadnosti i doma. Kad
smo bili razdvojeni, on ovdje u Americi, a ja u Zagrebu, osjećala sam se kao da
je dio mene već ovdje jer su svi moji snovi i sve nade bili usmjereni prema njemu.
Sada, moje srce je našlo dom, ali svejedno, toliko je toga što volim ostalo
tamo na drugom kraju svijeta. Kažu i da je samo jedan dom. Lažu, jer ja imam
dva. Moje srce je na dva mjesta odjednom. Sada više ne bih mogla ni zamisliti
život bez Zvonimira, ali isto tako ne mogu zanijekati tu čežnju za svime onime
što je tolike godine bilo dio mog života.
Znate sve te priče ljudi koji su otišli u inozemstvo raditi pa su sada
super sretni jer je Hrvatska bez veze, a tu gdje su sada je život iz snova.
Lažu. Čovjek se ne može samo tako odijeliti. Mnogima od njih sigurno nedostaje
naš način života, naša hrana, naš mentalitet, naš način razmišljanja. Da, život
u Hrvatskoj uopće nije bajka i neke su
stvari (prije svega u materijalnom smislu) puno lakše u zemlji poput SAD-a. No,
život je puno više od materijalnog. Ponekad bi čovjek dao sve novce ovoga
svijeta za samo jedan trenutak nečega starog i poznatog, nečega što znači dom. Život
nije tako jednodimenzionalan. Ljudi donesu odluku pa onda ne žele priznati da
nije sve tako bajno kako su zamišljali. Ni na koji način ne žalim zbog svoje
odluke da slijedim čovjeka kojega volim, ali bilo bi ludo pretvarati se da me
ne puca nostalgija za Hrvatskom. Da, dom je tamo gdje je srce, ali srce ponekad
može biti na dva mjesta.
