Kad sam bila mala (nije da sam sada jako velika, samo imam
puno više godina), bili su popularni filmovi kao Karate kid ili Američki ninja.
Nedavno, kad su ih ponovo pustili na televiziji, činili su mi se smiješni i
djetinjasti, ali tada kad smo moj brat i ja imali desetak godina, bila
sam žrtva njima izazvanog nasilja. Naime, gotovo svaki potez koji je vidio u
filmu moj brat je morao isprobati na nekome, a ja sam bila prva pri ruci. I bez
obzira što se možda čine prilično naivnima, navodno promiču borbu za nešto
pravedno, uvijek pobijedi dobro i sl. u tim filmovima se, realno gledajući,
dvije trećine vremena netko mlati. I uz sve dužno poštovanje prema mojoj dragoj
prijateljici psihologici, ne trebaju mi opširne znanstvene psihološke studije
koje govore o tome potiču li nasilni sadržaji u medijima nasilje među ljudima.
Ja sam očit primjer (ili zapravo žrtva) koji pokazuje da je tako.
Žalosno je to što smo po nasilnim sadržajima davno prerasli
Karate kida i slične filmove. Sada je nasilje koje se nudi čak i u filmovima
koji su namijenjeni djeci na mnogo višoj razini. A o filmovima koje djeca ne bi
smjela gledati, a ipak gledaju, da ne govorimo. A razne igrice za Play Station
i slične naprave zapravo su samo dobar način da se dijete od 12 godina upozna s
arsenalom oružja koje postoji na tržištu. I onda se čudimo kad u školama ima
sve više bullyinga pa čak i zlostavljanja nastavnika od strane učenika. Zgražamo
se kad čujemo o slučajevima zlostavljanja u školama, obiteljskog nasilja ili
nasilja na ulicama. Ali činjenica je da van izlazi samo ono čime se punimo.
Normalni su nam nasilni filmovi, serije, pjesme, ali nam je nenormalno kad to
djeca i mladi oponašaju. Onda je to devijantno, problematično i tko zna što
još.
Na žalost, nasilje nije jedina stvar koja se kroz medije
uvukla u društvo, a od koje se onda kasnije zgražamo.
Isto je sa nemoralom.
Jedan očiti primjer je Big Brother.
Razne žute novine i trač emisije iz dana u dan su pratile što se događa sa
stanarima u Big Brother kući, posebnu
pozornost obraćajući na to ima li nekih naznaka seksa. A kad je do seksa
konačno došlo, milijunski auditorij je pratio te ljude koji očito nemaju
nikakvog srama. Ljudima je to bilo zanimljivo. Pa zar smo se pretvorili u
voajere i pervertite? Ne znam je li gore to što dvoje ljudi nemaju nimalo srama
i svoju intimu tako izlažu pred milijunskim auditorijem, ili to da je to
milijunskom auditoriju sasvim normalno gledati. Jedne novine koje su pomno
pratile svaki potez ljubavnika u Big
Brotheru, s velikim su gnušanjem pisale o nekom srednjovječnom paru koji
se seksao ured bijela dana pored ulaza u zagrebački pothodnik prekrivši se samo
balonerom. Pa kako je to drukčije od ovih u Big
Brotheru? Njih je vidjelo možda svega par stotina ljudi i na kraju ih je
otjerala policija zbog remećenja javnog reda, dok je stanare kuće vidjelo
tisuće i još su dobro zaradili. Niti
jedni ni drugi nemaju srama. Samo ljudi imaju neke čudne dvostruke
standarde. No ne bismo se onda trebali
čuditi kad se klinci od 12 ili 13 godina upuštaju u seksualne odnose, kad im je
rječnik prljav da prljaviji ne može biti ili kad promiskuitetno ponašanje, varanje
partnera i slične stvari smatraju normalnim. Sve im se to danonoćno kroz medije
servira kao normalno.
Pitamo se zašto nam je država u „banani“ kako je to divno
rekao naš omraženi bivši premijer. Čudimo se da ljudi ne plaćaju poreze, varaju
gdje god stignu i ne žele preuzeti osobnu odgovornost za svoje živote, već za
sve krive druge. Pa kad za primjer imamo političare koji grabe sebi, rade sve
kako bi osigurali svoje fotelje (ili ih zadržali), sami ne plaćaju porez
(tragikomičan je primjer da je na listi poreznih dužnika bilo i jedno
ministarstvo), varaju i tko zna što sve ne. Ljudi si misle: „Ako mogu oni
krasti na veliko, mogu ja na malo“. Ne kažem da je to ispravan stav, ali da
imamo dobre primjere na vlasti, možda ljudi ne bi imali mjesta za takav
izgovor.
Mene zapravo na kraju čudi zašto se mi čudimo. Procesi koji
se odvijaju u društvu imaju svoje uzročno posljedične veze. Ne možeš sijati
salatu, a da ti izraste rajčica. Djeca uče ono što vide. Neće se naučiti biti
pristojni, ako svi oko njih psuju. Naučit će psovati jer im nitko nikada nije
rekao da je to ružno i nepristojno. Na nama je da pokušamo raditi na uzroku
problema, a ne se čuditi posljedicama.
