Da, ja sam dijete sa sela. Dobro, ako se naselje petnaestak
kilometara od Zagreba sa dvije tvornice može nazvati selom. Ipak, iako su u tom mom selu svega tri četiri
domaćinstva bila ona prava seoska s kravama i krupnom stokom, većina mojih
susjeda imala je svinje, kokoši, patke, pure pa čak i zečeve. Imali smo ih mi.
Ne sve navedeno u isto vrijeme, ali smo ih imali. Naravno, ne smije se
zaboraviti pas kojeg još uvijek imamo (mislim ne baš istog svih ovih godina). I
tako kad odrastaš uz životinje saznaš puno toga. Kako se hrane, što im treba i
na kraju kako dođu do stola. Ima tu prilično gadljivih detalja, ali neću o
njima. Sumnjam da bi ikoga zanimali.
Ono o čemu želim pisati su neke čari života na selu, u
vlastitoj kući sa dvorištem, voćnjakom i povrtnjakom. Kao prvo, kao djeca
odrasla na selu, od prvih proljetnih sunčanih (i dovoljno toplih) dana do
jesenjih kiša, provodili smo vani. Tko je vidio biti u kući kad se sav život
odvija vani. Kad god bi poželjela, mogla sam samo tako izaći van iz kuće u
dvorište. Nije me mama morala voditi u park da bih se igrala. Imali smo
bicikle, trčali smo, penjali se na drveće, igrali skrivača, gumi – gumi (igra
koju već dugo nisam vidjela da djeca igraju), loptali se… I nisu nam trebale skupe igračke jer smo
imali prostor pa smo ga iskoristili do maksimuma. Za igrati skrivača ti ionako
ne treba ništa osim mašte.
Moja najdraža aktivnost i stvar na svijetu bila je (a i
danas zauzima visoko mjesto) ljuljačka. Ne sjećam se točno kad sam je dobila,
ali imala sam manje od 5 godina. I nije to bila ona drvena koju objesiš na neku
šipku ili granu, već prava kao u parku. Na njoj sam provodila sate i sate.
Naučila sam se ljuljati bez ruku (ako niste znali to je „pravi“ izraz) prije
nego sam krenula u školu. Kasnije mi nisu bile potrebne ni ruke ni noge,
uhvatiš ritam i ostalo je stvar fizike. Zato mi je gradivo njihanja u nastavi fizike nije bilo nimalo
teško. Savladala sam praktični dio. Kao dijete satima sam sjedila na ljuljački
i uživala, gledala u sunce i onda se divila
bojama koje nastaju kad zatvoriš oči. Kasnije kao tinejdžerka, na toj
sam istoj ljuljački provela sate sanjareći. Kad sam postala kršćanka provodila
bih ljetne večeri sjedeći na ljuljački, gledajući u zvijezde i razgovarajući s
njihovim (i mojim) Stvoriteljem. Tijekom
studija učila sam ljuljajući se i držeći knjigu u rukama – bila je to aktivnost
od koje je mnogima bilo zlo samo dok su me gledali. Tata je u nekoliko navrata,
posljednji puta kad sam imala 24 godine, morao variti željezni okvir koji je
popucao. I dasku smo morali mijenjati nekoliko puta. Ali ljuljačka još uvijek
stoji na istom mjestu, pruža dobrodošlicu svakom djetetu koje dođe, i naravno,
ovom velikom djetetu koje se još uvijek jako voli ljuljati.
Sljedeće što oduvijek povezujem sa svojim domom i
odrastanjem je trešnja. Pored moje kuće rasla je ogromna trešnja. Bila je veća
od kuće, ipak svake smo godine početkom lipnja jedva čekali da nas puste popeti
se da uberemo prve trešnje. A penjali smo se naravno do vrha jer tamo su one
najslađe. I s obzirom da je bila sorte hrušt, sa potpunim uvjerenjem tvrdim da
nigdje ne postoje ukusnije trešnje nego u mojem dvorištu. Jednom sam donijela trešnje u crkvu i netko
me pitao jesu li oprane. Koje strašno pitanje!! Pa od čega da ih perem – kiša
ih je oprala. Voće sa stabala pereš ako je špricano. A tko bi išao špricati
voće na stablu koje je više od kuće. No da je i bila manja, kod nas doma to se
nikada nije radilo. Osim toga, trešnje su najbolje kad ih jedeš dok si na
stablu. Popneš se i jedeš. A onda kad se dobro najedeš, počneš brati u košaru
jer ti mama s tla viče na tebe da prestaneš jesti i počneš brati i za druge.
Naravno, ni sama ne znam koliko sam crvi pojela. I iskreno, nije me briga. Na
žalost, kako je trešnja bila stara i sve više grana joj se sušilo, prije nekih
pet godina morali smo je srušiti. No, priča ipak ima sretan svršetak. Upravo
sljedeće godine mala trešnja te iste sorte počela je donositi rod. Sada je već
i ta gotovo velika kao kuća te i dalje možemo uživati u sočnim plodovima. Barem tih deset do četrnaest dana u godini
kada trešnje dozrijevaju. Ali vjerujem da je u tome i pola čari. Da se do
trešnji može doći cijele godine, onda one ne bi bile tako slatke, tako
neodoljive i tako primamljive.
Osim trešnja tu su i jagode, maline, kupine, šljive i drugo
voće i povrće. I ako nikada niste probali doma ubrane jagode koje možda ne
izgledaju ni upola crvene ni lijepe kao one koje kupiš, okus im je
neprocjenjivo bolji. Isto je i sa rajčicom. Ona koju kupiš u dućanu uopće nema
okus prave rajčice. Ne mogu se ni usporediti. A kako u mojoj obitelji svi vole
rajčicu, svake godine mama ih posadi toliko da ih dijelimo. A deseci kilograma
završe u sosu i zamrzivaču te se koriste za kuhanje sve do sljedeće
godine. No da ne bi mislili kako rajčica
samo naraste i vi je uberete. Oko nje ima jako puno posla. Baš kao s paprikama,
patliđanima, tikvicama, graškom i sl. Sve to treba prvo posaditi, okopavati,
zalijevati brati i očistiti. No, ipak zadovoljstvo je kad možeš samo odšetati
do vrta i ubrati salatu.
I tako sada u proljeće, dok počinju radovi po vani, u
povrtnjaku, čišćenje dvorišta i sl. nisam baš presretna što imam obilje posla,
ali se radujem jer ću idućeg tjedan moći jesti prve jagode, još malo pa se
penjati po trešnji, a moja ljulja me
čeka spremna. I uživam u tome da živim
na selu.
Nema komentara:
Objavi komentar