Stvari koje ne volimo

Svatko od nas ima nešto što jako voli. I kad nas netko zamoli da opišemo sebe, obično ćemo početi pričati o tome što volimo; knjige, kavu, šetnje…. (ako mene pitate). No, isto tako kao što nas opisuju stvari koje volimo, definiraju nas i stvari koje ne volimo. I to nešto što ne volimo ne mora nužno značiti nešto loše. Netko ne voli zimu, a netko kukce. Jednostavno smo takvi. Pa evo nekih stvari koje ja ne volim. Možda su neke čudne i posebne samo za mene, ali vjerujem da će se u nekima pronaći i mnogi drugi.

Kiša – ja zaista ne volim kišu.  Vjerujem da se mnogi mogu poistovjetiti sa mnom. Svijet jednostavno ljepše izgleda kad sunce sja. Naravno, nisam među onim luđacima koji se bune zbog dva dana kiše nakon nekoliko mjeseci suše.  Na kraju krajeva, kiša je dar od Boga. No ja je ipak ne volim. Ne volim kad moram vući kišobran sa sobom jer ga vrlo često izgubim. Ne volim kad mi se smoče noge pa mi je cijeli dan hladno. Ne volim što je mračno i nema svjetla...

Dinđe. Dobro ovo moram malo pojasniti. Dakle, pod đinđama smatram sve nepotrebne ukrasne svijeće,  okvire s bedastim slikama ili natpisima, suho cvijeće koje bi trebalo biti ukras, a zapravo je skupljač prašine, sitne posude, šalice i slične memorabilije za koje nitko ne zna koja im je zapravo svrha.  Moram, priznati da sam u životu vidjela samo jedan stan pun đinđa koji mi se svidio  - prije svega zato što njegova vlasnica zaista ima stila za uređenje interijera.  Kod mene toga nema. Jedine nagomilane stvari kod mene doma mogu biti knjige. Ja sam minimalist. Čiste i jasne linije, sve lijepo složeno i pospremljeno i nadasve funkcionalno. Moj moto je:“ Manje je više“.  A ljude koji vole skupljati sve te stvari zovem hrčci. Njihove sobe i domovi puni đinđa za mene su hrčkogradi.  A najgore od svega je da imam takvih u obitelji.

Kukci. Njih se zapravo užasavam. Odvratni su mi. Osim možda buba mare ili pčele (iako i ona nije baš bezazlena). Svi ostali u meni izazivaju gađenje, a neki i strah. Sama pomisao da bi me neki takav stvor mogao dotaknuti mi je odvratna. A onda kad shvatim da imam neki čudan ugriz  na tijelu. Fuj.

Patetika. Postoji jedna jasna razdjelnica između romantike i patetike. Nepotrebna melodrama, klišeizirani završeci i jadne fraze koji se mogu naći u jeftinim ljubavnim romanima ili sapunicama. E to je patetika. Zato većinom ne čitam ljubavne romane, osim ako se ne radi o romansiranoj biografiji ili dobrom klasiku.  

Loša poezija. Ovo bi se moglo nadovezati na patetiku. Mnogi ljudi vole pisati pjesme i misle da su dobri. Onda tu pjesmu još objave negdje javno kao što je Facebook. I na kraju svega se javi hrpa ljudi koji nemaju pojma o književnosti, još manje o poeziji i komentira kako je pjesma super. A ja si mislim: „Pa dajte ljudi. Jeste li vi ikada čitali dobre pjesnike.“ Manje-više te „dobre“ pjesme su patetične. I jad treba znati upakirati u dobre stihove.  

Grožđe.  Nemam neki poseban razlog. Mi doma imamo dosta vinove loze i svake jeseni mogu se do mile volje najesti grožđa, ali nikada to ne činim. Jednostavno me ni malo ne privlači.  Iako inače zaista volim voće, grožđe mi je totalno bez veze.

Zima. Mnogo je razloga, naravno najvažniji to što je jako hladno. Mrzim kad ujutro pri odlasku na posao moram pola sata na sebe navlačiti odjeću: štrample, debele veste, kape, šalovE, rukavice, čizme, debele jakne… na kraju izgledaš kao debeli medo. Mora se grijati pa zbog toga moja kronična upala sinusa i kronični bronhitis podivljaju. Onda padne snijeg. Moram priznati da je snijeg bio puno zabavniji kad sam bila dijete pa sam radila snješka i sanjkala se, nego sada kad ga moram čistiti i voziti. I dani su tako kratki. Nema sunca. Do sada ste valjda već shvatili da volim svjetlo i sunce.

Pranje kose. Ovo zvuči pomalo suludo od osobe koja već više od dvadeset godina uz vrlo kratki prekid ima dugu ili poludugu kosu. Ali zaista je ne volim prati. S mojom količinom kose to je svaki puta proces koji traje, a onda je još preko zime moram i sušiti. Čim dođe toplije vrijeme, sušilo se sprema i kosa se suši sama. I da za sve one koji misle da je to opasno, nisam nikada dobila upalu mozga (ako takvo nešto uopće postoji).

Piskavi zvukovi. Pod tim mislim na sve one visokofrekventne zvukove koji vam paraju uši, a često ih se mogu čuti iz iritantnih dječjih igrački. Ja volim djecu, ali nema šanse da će se moja igrati s takvim stvarima. Ako ih netko i donese, baterije odmah idu van. Mislim da bih nakon pet minuta dobila lagani živčani slom.

Razgovori o trudnoći, porodu i dojenju. Ovo je stečena mržnja i gađenje. U posljednjih pet, šest godina naslušala sam se toliko odvratnih detalja i horor  priča da mi dođe da jednoga dana jednostavno usvojim dijete. I iskreno pitam se zašto žene uporno žele razgovarati o tome.  I najčudnije od svega da se žene koje inače paze na diskreciju nimalo ne srame iznositi takve intimne detalje. Pa ne želim to slušati.  Što manje znam, to bolje. Na žalost, teško je zaustaviti bujicu jednom kad krene. Već sam počela primjenjivati razne taktike diverzije kako na ženskim druženjima skrenuti razgovor na druge teme. 

Kad ljudi ne daju žmigavac pri skretanju. Ne samo da me to ljuti, nego sam nekoliko puta skoro nastradala zbog takvih tipova. Pa ljudi dragi, žmigavac je stvoren da ga se upali kad skrećeš. Ne mogu ja telepatski znati da se ti baš misliš prestrojiti ili da na semaforu ideš lijevo, ne ravno.

Šljokice i kričave boje. Ni u mrtvu me nećete vidjeti sa šljokicama. Užas. Za mene je to vrhunac neukusa. Razmislite o bilo kojoj ikoni stila – je li ta žena ima šljokice po sebi (osim možda u osamdesetima).  Dakle, fuj šljokice. 

Eto to su neke stvari koje ja ne volim. Čini se puno, ali slobodno komentirajte ako ste se našli u barem jednom od gore navedenog, a sigurna sam da jeste.