Tuga ljepše zvuči kad se otpjeva

Đorđe Balaševoć u jednoj pjesmi kaže: «Tuga ljepše zvuči kad se otpjeva».  Nakon pola sata slušanja njegovih pjesama čovjek zaista postane depresivan. Lako se rastužiti kad gledamo tužan film, čitamo tužnu knjigu ili čujemo tužnu priču. No, sve je to isforsirana tuga kojoj dopuštamo da iziđe iz nas kako se ona prava bol ne bi vidjela. Ne želimo pokazati drugima da smo tužni, stavimo maske i kad nas netko pita kako smo, kažemo da smo dobro.

To naizgled jednostavno pitanje: «Kako si?» Uvidjela sam kako u nekim kulturama to pitanje dolazi odmah nakon pozdrava. Zapravo dio je tog pozdrava. Nakon nekog vremena navikneš se  na to pa samo kažeš: "Dobro", ali nekako se nadaš da možda nekoga zaista zanima. Mi Hrvati (ili bolje rečeno Balkanci) ćemo možda reći: «Što ima novog?» Ali, koliko ljudi zaista želi slušati ako je to nešto novo ujedno i nešto tužno. Doduše, možda je lakše izbjeći odgovor na pitanje što ima novo, nego na pitanje kako si. Lakše je izvući nešto donekle dobro ili se barem prebaciti na pitanje o zdravlju (iz nekog razloga ragovori o bolestima, čak i onim teškima, nisu tako strašni).

No činjenica je da su tuga i bol nešto što skrivamo i držimo iza maski u strahu da netko ne bi vidio da smo slabi. Moramo uvijek biti jaki, moramo se boriti, pokazati radost, snagu; pa ne možemo hodati okolo tužna lica. Tko bi nas želio trpjeti takve? Ljudima se neda družiti s nekim tko nije dobre volje pa onda glumimo da smo dobro kako povrh svega ne bismo još bili i usamljeni.

Jučer sam preko Facebooka razgovarala s jednim prijateljem. Pitao me kako sam, a ja sam mu rekla kako je to komplicirano pitanje. Naravno da je u prvi tren ostao začuđen. Ali u tom trenu reći da sam dobro bila bi notorna laž, a objasniti nekome kako si i nije uvijek lako. Stvar je u tome da neke stvari jednostavno ne možemo izreći riječima (čak ni mi kojima su riječi saveznici). Biblija kaže da srce poznaje svoj jad, a veselje njegovo ne može dijeliti nitko drugi. Neke stvari, bilo da je riječ o tuzi ili radosti, su neizrecive. No znači li to da trebamo hodati okolo pretvarajući se kako je sve u redu? Znači li to da bi tuga trebala biti tema o kojoj se nikada iskreno ne razgovara? O da, patetike ima i previše, onih isforsirano tužnih filmova ili pretjerano tužnih pjesama koje nemaju veze sa životom.

Ali tko na glas kaže da je tužan jer je odbačen? Tko govori o boli  nepravde? Tko govori o boli gubitka, boli usamljenosti, boli prevare, propalih snova i neostvarenih želja? I reći ću vam jedno. Ja prva ću šutjeti i u većini slučajeva na pitanje kako sam odgovoriti nekom frazom ili na neko konkretnije pitanje reći da ne želim razgovarati o tome. Razlog tome nije taj što se bojim ispasti slaba. Razlog tome je što ljude zapravo ne zanima. Razlog tome je što (uz nekoliko časnih iznimaka) više ne vjerujem ljudima. Dugo sam naivno mislila da su ljudi nemaju skrivenih motiva. Iako su mi drugi često to pokušali pripisati, ja ne znam biti lukava. Ja sam ono što vidiš. Pa sam (kako li sam samo luda bila) mislila da su i drugi takvi. 

Ne pišem ovo zato da bih javno rekla kako sam tužna i izazvala javnu zabrinutost nakon koje će me ljudi ispitivati što mi je. Molim vas nemojte to činiti. Pišem da vas potaknem da razmislite koliko ste iskreni prema sebi i drugima. Da razmislite koliko puta ste nekoga pitali kako je, a da vas uopće nije bilo briga. Koliko ste puta rekli da je sve super, a srce vam se slamalo. Ne mislim da morate svakom strancu otvoriti srce i ispričati životnu priču, ali nemojte ni glumiti. Nemojte glumiti da je život super kad nije, nemojte se skrivati iza duhovnosti i reći kao je Bog dobar i imate njegovu radost u srcu. To je kamuflaža. Čovjek može u isto vrijeme biti istinski tužan i imati radost Gospodnju u srcu. To ne isključuje jedno drugo. To je radost spasenja, radost spoznaje da je Bog u kontroli i onda kad ti je srce slomljeno na tisuću komada.  Ali moramo sami sebi, a ponekad i drugima, priznati da nam je srce slomljeno. Jer ako stvari nisu slomljene, nećemo ih nikada dati na popravak.  A onaj koji popravlja srca, čeka upravo na to. Da ih damo na popravak. Ponekad čak i tako da drugima kažemo da su slomljena.