Lektire, klasici i ostale "strašne" knjige

Lektira, ta strašna riječ koje se groze mnogi školarci. Koliko smo samo puta kao klici, ili kasnije kao malo veći klinci, rekli da bi sigurno čitali lektiru da su knjige koje moramo čitati samo malo zanimljivije.  No je li to zaista istina? Bi li nekoga zanimljiva knjiga natjerala da čita knjigu koju baš mora pročitati taj mjesec? I tko se još sjeća što je čitao za lektiru. Je li uopće bila koja zanimljiva knjiga? Naravno da je; podsjetit ću vas samo na neke u kojima smo mnogi od nas uživali kao klici. Možda se sada popis lektire i promijenio, ali ja sam upravo za lektiru čitala 20 000 milja pod morem, Sadako hoće živjeti, Junaci Pavlove ulice, Zvižduk s Bukovca, Pustolovine Huckleberryja Finna, Vlak u snijegu…. To su samo neke od knjiga koje smo čitali u osnovnoj školi.  I priznajte sami sebi… nisu uopće bile tako dosadne. 

Ah da, onda je došla srednja škola sa svim ti strašnim Ilijadama i Odisejama, Juditom, Ribanjima i ribarskim prigovaranjima,  Hamletom i drugih strahotama. Najgore od svega bilo je što smo za svaku treću riječ morali okretati kazalo na kraju knjige kako bismo saznali što ona zapravo znači. Do kraja nisi imao pojma što si čitao. I ja sam se tako osjećala. Moram priznati da s 15 i 16 godina nisam bila sprema razmišljati o nekim stvarima kojima su se bavile te knjige niti su mi bile važne. E, zato sam ja, kad god sam to stigla, uz lektiru čitala još jednu „zanimljivu“ knjigu.  A onda se negdje u trećem razredu srednje dogodio zaokret po pitanju lektire. 

Kao prvo, počeli smo za lektiru čitati knjige čiji je sadržaj bio razumljiviji i zanimljiviji nego do tada. I kad smo došli do razdoblja realizma, sve se promijenilo. Promijenila se i činjenica da sam u te dvije tri godine srednje škole ipak sazrela pa sam neke stvari mogla bolje razumjeti.  Ne kažem da je lektiru bilo lako čitati. Dok sam čitala Zločin i kaznu skoro svaku večer sam zaspala, a kod Prousta sam do kraja stranice zaboravila što je bilo na početku.  Ali, jedna knjiga iz tog vremena postala je i ostala jedna od mojih najdražih knjiga svih vremena – Ana Karenjina. Čitajući je i radeći poseban referat za hrvatski o njoj, shvatila sam koliki je majstor taj Tolstoj bio kad je tako savršeno isprepleo dvije paralelne priče; koliko je vješto oslikao plejadu likova koji se pojavljuju  i kako je ocrtao visoko rusko društvo i život na selu tog vremena.  Na žalost nisam je stigla pročitati do kraja jer smo krenuli s nekom drugom lektirom. Zato sam tijekom fakulteta odlučila ponovo je čitati. Iskreno, to je jedna od dvije ili tri knjige koje sam u životu čitala dvaput.  I drugi puta, kad sam bila nekoliko godina starija, bila mi je još bolja. 

Drugi poticaj da čitam klasike došao je od moje profesorice engleskog u srednjoj školi. Kako sam išla u jezičnu gimnaziju imali smo pojačanu satnicu engleskog jezika te je profesorica odlučila da paralelno s onime što učimo na hrvatskom iz književnosti, učimo i englesku književnost. Ponovo smo učili Shakespearea, ali ta je žena znala čak i njega učiniti zanimljivim sedamnaestogodišnjacima. Učili smo napamet govor Marka Antonija iz Julija Cezara. Tada nam se činilo čudno zašto moramo učiti nešto takvoga, ali još i danas kad čujem riječi Friends, Romans, countrymen, sjetim se srednje škole. Učili smo i druge engleske pisce. Jedna od njih bila je, naravno, Jane Austen.  Baš tada na televiziji su prikazivali ekranizaciju Ponosa i predrasuda, onu s Colinom Firthom kao Mr. Darcyjem.  Pa koja tinejdžerka tada ne bi zavoljela klasike. Još kad ubrzo nakon toga pojavio film Razum i osjećaji, engleski klasici bili su totalno in. 

Naravno, ne tvrdim da su mi svi klasici svjetske književnosti koje sam čitala super. Prousta ne bih ponovo čitala ni da mi netko plati… kaj je preveč  je preveč. Ali postoje neke stvari koje me uvijek iznova oduševe kad nakon duljeg vremena u ruke ponovo uzmem nekog „starog“ pisca i njegovo djelo. Jedna od njih je ono što smo u lektiri nazivali karakterizacijom likova.  Često mi se dogodi da čitam i mogu si doslovno zamisliti neki zanimljiv lik. Mogu točno zamisliti kako se ta zamišljena persona ponaša, kako razmišlja, zašto radi to što radi.  Fantastično!

Nadalje, čitati takve knjige često je prava jezična poslastica, posebno ako si u mogućnosti čitati ih u originalu. Ako je prijevod dobar, a često su te knjige prevodili njihovi suvremenici tako da se i u prijevodu zadržao duh vremena, i čitanje na hrvatskom je prava uživancija. Te riječi, te sintagme, takvi opisi i takav način pripovijedanja rijetko kada se mogu nići u knjigama moderne književnosti (iako ima iznimaka koje me ugodno iznenade).  I na kraju, čitajući klasike ponekad se može naučiti više o društvu koje opisuju više nego da ste čitali bilo koju povijesnu knjigu, možda upravo zato što nisu povijesne knjige, nego ljudi jednostavno opisivali društvo u kojem žive. 

Pa eto, ako ste ikada razmišljali da se uhvatite u koštac s nekim klasikom, probajte. Možda vas ugodno iznenadi.  Pozitivna je stvar da se klasici mogu posuditi u svakoj knjižnici (ako baš niste nabasali na vrijeme kad je ta knjiga za lektiru), Penguin Classics izdanja koštaju od 15 do 40 kn, a ako imate Kindle većinu ih možete nabaviti besplatno.  Uživajte!