Budući da je danas mojem dragom bivšem kolegi i sadašnjem
prijatelju Danielu rođendan, a čovjek je na drugom kraju svijeta, odlučila sam
se napisati jedan blog post o našim zajedničkim dogodovštinama. Samo da se zna, već dulje vrijeme jedna od
naših briljantnih poslovnih ideja je napisati knjigu. Jer očito Daniel ne može otići na poreznu upravu,
u banku pa čak ni na sprovod, a da se to ne pretvori u neku avanturu. No, o
tome ćete čitati u knjizi kad jednom izađe. Za sada nudim samo uvertiru s
avanturama koje smo zajedno prošli.
Kad su nam postavili pitanje koje nam je najupečatljivije
iskustvo u pet godina zajedničkog rada, zapravo je bilo teško nešto izdvojiti .
Svakodnevni gableci iz Superkonzuma, odlasci u Severin, penjanja na stijenu,
prepričavanja knjiga (priznajem, naše „zabušavanje“ na poslu svodilo se na pričanje
o knjigama koje trenutno čitamo ili smo baš pročitali), tajne Facebook grupe za
djelatnike DPB-a i sl.
No, kad sam već spomenula briljantne poslovne ideje, evo
jedne koja nam je pala na pamet prilikom povratka iz Severina vozeći ukombiju. Ja sam u to vrijeme intenzivno razmišljala o
svojoj životnoj viziji i tome što zapravo želim raditi u životu. Toga dana
zapravo smo bili u Vrbovskom, malom gradiću u Gorskom kotaru koji nekako
izgleda kao da u njemu nestaje sav život. I tako je Daniel zaključio da bi
jedini dobar i uspješan biznis u tom
gradu zapravo bilo pogrebno poduzeće. I tako smo mi u sat vremena puta do
Zagreba osmislili poslovni plan, ponudu i vrste usluge. Kako se nikada ne zna
kamo će nas život odvesti i kako se neki ne bi sablaznili, bolje je da detalje
tog našeg plana sada još ne spominjemo.
Kad radiš na dječjim kampovima, dogodovština ima na pretek.
No jedna legendarna koju ćemo vjerojatno još godinama prepričavati je slučaj
začepljenog WC-a u ženskoj kupaoni. A kad kažem začepljenog, to znači totalno
začepljenog da ništa nije prolazilo, a djeca su još nekoliko puta pustila vodu
pa se sadržaj počeo izlijevati. Uz sve
to bilo je to vrijeme prije spavanja kad su se djeca tuširala. I tako dok su
oni završavali, a ja stajala s bocom domestosa i mopom u ruci i tjerala
posljednje kampere da se pokupe u sobe, Daniel je svim mogućim sredstvima
pokušavao riješiti situaciju, no bezuspješno. Ostali voditelji djecu su
pospremili na spavanje, a nas dvoje smo se očajno borili kako bi sanirali
situaciju. On s rukama do lakta u wc školjki (da dobro ste pročitali do lakta –
iako imao je gumene rukavice), a ja izlijevajući goleme količine domestosa i
čisteći kontaminirani pod. U jednom
trenutku- već je bila skoro ponoć – moja rečenica za pamćenje bila je: „Bitno
da ja imam fakultetsku diplomu!“ Da, na kraju smo uspjeli sanirati kvar, sve
počistiti, otuširati se (čitaj izribati)
i otići spavati. A ovo je iskustvo ostalo definitivno jedno od
najupečatljivijih u čitavoj našoj „karijeri„.
I na kraju jedna priča s putovanja u Francusku. Svake dvije
godine djelatnici i volonteri DPB-a trebali su putovati na podregionalnu
konferenciju u jednu od zemalja iz naše podregije (uglavnom Balkan). No ovoga
puta se ta konferencija održavala u Francuskoj. I na put nas je trebalo ići
petero tako da smo zaključili da nam je najisplativije putovati kombijem. Na
kraju je od nas petero išlo samo troje – Juliana Kovačević, Daniel i ja. I na
početku je sve išlo super. Bio je jedanaesti mjesec i po ulasku u Austriju bilo
je malo snijega na planinama, ali ceste skroz čiste, jedino što smo s vremena
na vrijeme nailazili na radove na putu, ali sve pod kontrolom. Čak sam i ja
preuzela vožnju na nekoliko sati. Da, ja sam vozila kombi po autoceste kroz
austrijske Alpe. Ne da me bilo strah, nego sam u početku držala volan tako
čvrsto da su me ruke počele boljeti. Ali Daniel je mislio da ja to mogu pa sam
mu ja ludo vjerovala da mogu. Dobro, ostali smo živi, otišli u Burger King i
onda je Daniel ponovo preuzeo kormilo. E
da, nisam napomenula da je čitav put trebao trajati nekih desetak sati. No,
naravno da nije. Pretvorio se u putovanje od 13 sati. Negdje oko 3 ili 4
poslijepodne, Daniel je pomaknuo svoj mobitel koji je stajao na upravljačkoj
ploči i zaklanjao kazaljku i lampicu za gorivo. Kada ga je maknuo, primijetio
je da je upaljena lampica za rezervu. No, kada se upalila - to nismo znali. I sada, mi Hrvati naučeni smo
da su na našim autocestama benzinske postaje svakih 30 do 40 km i to ne bi
smjelo biti problem jer već neko vrijeme nismo vidjeli benzinsku pa bi trebali
uskoro naići na nju. No u Njemačkoj su autoceste besplatne i možeš u bilo kojem
trenutku sići s njih i napuniti rezervoar te stoga na samim autocestama benzinske
nisu tako učestale. Ali mi to nismo znali. I tako smo se vozili i vozili nekih
dvadesetak minuta, a ni benzinske ni nekog znaka nigdje u blizini. Naposljetku
smo zaključili da moramo sići na prvom izlazu i potražiti spas. I tako smo
sišli s autoceste u Karsruheu. No, tko će sada naći benzinsku u totalno
nepoznatom gradu u stranoj zemlji. E da, kasno nam je na pamet pala da bi Tetka
(kako smo nazvali GPS zbog ženskog glasa koji daje upute) mogla imati rješenje
za nas. Sve to vrijeme Daniel je bio jako tih, a ja sam u sebi molila, a
Juliana je na stražnjem sjedalu spavala snom pravednika nemajući pojma što se
događa. Bog je valjda uslišao naše molitve pa smo se ipak uz pomoć moderne
tehnologije dočepali goriva. No, tu priči nije kraj. Smračilo se, počela je
padati kiša, a mi smo se još uvijek nalazili na bespućima njemačkih autocesta
koje su na tom području bile u radovima. Iako se promet odvijao kroz dvije
sužene trake, našli smo se u situaciji da nismo mogli proći pored kamiona koji
je išao u traci do nas jer nije bilo
dovoljno mjesta. I tako smo se vukli. U nekoliko navrata prošli smo uz kamion
na svega nekoliko centimetara razmaka tako da je Daniel vozio jako sporo, a ja
kroz otvoren prozor gledala hoćemo li se provući. To je trajalo gotovo sat
vremena. No, ni tu nije kraj. Kad smo
konačno došli u gradić u Francuskoj u kojem smo trebali odsjesti nismo mogli
pronaći naše krajnje odredište. GPS koji smo imali imao je program koji je
pokrivao područje do Francuske, a dalje smo imali upute s google maps. No upute
nisu bile baš updejtirane tako samo zalutali. U nekoliko navrata stali smo da
pitamo ljude za upute, no nitko od nas ne zna francuski, a Francuzi očito
smatraju smrtnom uvredom učiti neki drugi jezik, tako da smo uzaludno napravili
nekoliko krugova po gradu. I na kraju, jedan mladi par ipak je znao nešto
engleskog, no ne previše. Na sreću bili su jako dobri i ljubazni pa je dečko
sjeo u svoj auto i vozio ispred nas do odredišta. I tako smo, nakon više od 13 sati vožnje konačno
stigli. Povratak kući je, ipak, bio mnogo jednostavniji i mnogo manje stresan.
Da, ovo su samo neke priče. Ima ih još, kao filmić u kojem
se Daniel sa svakom rečenicom pretvara u Albanca, učenje vezanja penjačkih
čvorova tijekom vožnje, min biljara u uredu, mini kafić na uredskom balkonu i
sl. No, možda je za to ipak potrebna knjiga.
Nema komentara:
Objavi komentar