„Mi Hrvati!“ Kako je lako slušati te uzvike dok gledamo neki
sport, jako smo ponosni na svoje sportaše, uhvati nas neki nacionalni ponos i
zajedništvo. Ali to je samo taj trenutak nekog navijačkog ludila kada mislimo
da smo složan narod. No, budimo realni, u posljednjih dvadeset godina Hrvati su
pokazali složnost i jedinstvo samo u ratu, prirodnim katastrofama kao što su
bile poplave u Slavoniji i prilikom sportskih uspjeha. Sve ostalo vrijeme
ponašamo se poput pasa kojima je netko bacio kost i mi se onda otimamo oko nje.
Ono što pod time mislim je da smo toliko razjedinjeni i toliko spremni napasti
jedni druge kada se netko ne slaže s nama da to ponekad djeluje strašno. Potrebno
nam je samo baciti kost, neku temu ili pitanje oko koje postoje različita
mišljenja, i odmah smo spremni na bitku do krvi, zanemarujući pritom sve druge
veze.
Mi smo uvijek podijeljeni oko nečega: partizani i ustaše
(nakon 70 godina!!), dinamovci i hajdukovci, HDz-ovci i SDP-ovci, crni i
crveni, liberalni i konzervativni, vjernici (iako se ograđujem od te riječi u
ovom kontekstu) i ateisti, pristaše Kolinde ili Josipovića, oni koji su ZA ili
PROTIV na referendumu za brak i među najnovijim pristaše i protivnici
cijepljenja. Našlo bi se tu sigurno još mnogo drugih tema koje mogu izazvati ne
samo rasprave, već i sukobe među Hrvatima.
Naravno, da postoje različita mišljenja i različita poimanja
svijeta. To je svugdje tako. Svi smo mi različiti i svi drukčiji razmišljamo. U
tome nema ničeg loše. Ono što me zabrinjava i, iskreno rečeno, rastužuje je
nepostojanje kulture dijaloga i rasprava. Čim se netko ne slaže s nama, spremni
smo mu skočiti za vrat, izvrijeđati jedni druge, nazvati ih glupima,
zatupljenima,komunistima,udbašima, lopovima, luđacima, zatucanima…. Do sada ste
valjda shvatili o čemu govorim.
Kada je bila riječ o referendumu o braku, oni koji su bili
protiv, odnosno liberalniji dio populacije, nije se ustručavao vrijeđati sve
druge kao zatucane, neobrazovane i glupe. Nije li vam palo na pamet da među tim
ljudima ima intelektualaca koji su izuzetno pametni, obrazovani i nimalo
zatucani. Ali imaju drukčije mišljenje od vas. Isto tako su neki od onih koji
su bili za, sve koji se ne slažu s njima smatrali nemoralnima, perverznima i ljudima
koji ne poštuju obitelj. Uvjerena sam da među njima ima ljudi u
heteroseksualnom braku koji vole i poštuju svoje partnere i podučavaju svoju
djecu istom. Izjave u javnosti, a još više natpisi i komentari na društvenim
mrežama bili su izrazito napadački. Ljudi su bili spremni jedni druge napasti
iako su si do tada bili prijatelji. Nevjerojatno. Žalosno.
Najnovije rasprave koje se šire po internetu su one o
cijepljenju djece. Obje strane objeručke će prihvatiti svaki komentar, objavu,
članak u novinama ili natpis na internetu (bez obzira koliko provjereni bili) i
onda ga staviti na Facebook s objavom u stilu: Evo vam na, vi glupi ljudi, sada
vidite da sam ja u prvu. Zaista. Koga će to uvjeriti? Samo će se dalje
ražestiti. Kao da se itko želi donijeti glupu odluku koja je vezana uz zdravlje
njihove djece. Nitko se nije samo probudio i rekao da ne želi cijepiti dijete,
niti su oni koji cijepe dijete ludi što to čine. Postoji razlozi za i protiv i
svatko ima pravo preuzeti rizik svoje odluke. Ne moramo zbog toga napadati
drugu stranu.
Ovo su samo neki primjeri, ali ja sam duboko razočarana činjenicom
koliko daleko to može ići. I ponekad uhvatim sebe kako se upuštam u raspravu oko
neke teme do koje mi je stalo i to s osobom do koje mi je stalo. No zaustavim
se zato što mislim da naše razilaženje u mišljenjima nije vrijedno sukoba.
Toliko je toga što imamo zajedničko i za što bismo se svi trebali boriti.
Najgori od svih su ipak političari. Čini se da njima nije ni
najmanje stalo do toga da se zaista bore za svoju zemlju i njezino jedinstvo i
blagostanje. Glavno je da dokažu da su oni dobri, a druga strana loša. Ni za
živu glavu vladajući na bi priznali da u opoziciji ima dobrih i pametnih ljudi,
dok opozicija ni pod koju cijenu ne želi priznati da je vladajuća struktura
napravila nešto dobro. I to govorim nevezano uz to tko je trenutno na vlasti.
Glavno da se svađaju, prepiru, vrijeđaju. Riječi koje ponekad izlaze i njihovih
usta su nešto što bi nas trebalo užasnuti. I ono najgore, ne samo da vrijeđaju
druge stranke, već i vrijeđaju ljude koji su za njih glasali. Građane zemlje
kojoj bi trebali služiti.
Ljudi, rasprave i svađe neće nas nikamo odvesti. Nikada nisu
i nikada neće. Ako se ne naučimo komunicirati, civilizirano raspravljati bez
vrijeđanja i kasnije razgovarati o drugim temama bez nepotrebnih tenzija,
jedino što ćemo učiniti je da i dalje uništavamo ovu zemlju koja nam je dana.
Nećemo se nikada nikamo pomaknuti jer ćemo biti prezaposleni raspravama da
bismo mogli zajedno raditi na dobrobit sviju. U ratu nije bilo važno što osoba
do tebe misli o homoseksualnim brakovima. Ljudi su se borili za svoju zemlju.
Kao da se sada ne moramo boriti za svoju zemlju?! Itekako moramo, samo na
drukčiji način. Ali sve dok skačemo jedni na druge oko svake teme oko koje se
razilazimo, nećemo biti ništa bolji od pasa koji se tuku oko kosti. A onda
možda ni ne zaslužujemo bolje. Ipak, nadam se da nije tako.
Nema komentara:
Objavi komentar