Jadnici

Ako se sjećate, u svom prvom postu rekla sam kako bih rado pisala o knjigama koje čitam. Pa evo prvi takav moj tekst. Sve „stručnjake“ podsjećam da nisam profesionalni književni kritičar pa da imaju malo milosti sa mnom.

Dakle, knjiga o kojoj vam želim pisati je roman Jadnici Victora Hugoa. I na samom početku mogu reći da je jedna od najboljih knjiga koje sam ikada čitala. Istina, trebalo mi je gotovo dva mjeseca da je pročitam jer sam je čitala na engleskom. A s obzirom na njezin obim, vjerojatno bi mi i na hrvatskom trebalo jako dugo.

Zanimljivo je da je Hugo ovom svom romanu dao upravo ovakav naslov. Jedno od pitanja koje se nameće od samog početka je: "Tko su zapravo ti jadnici o kojima knjiga govori?" Ovo je  priča o jednom čovjeku; bivšem robijašu Jeanu Valjeanu koji se nakon 19 godina služenja kazne vraća u društvo, biva promijenjen zbog milosti koju mu je ukazao jedan čovjek, ali se ostatak svog života bori s prošlošću koja ga stalno iznova proganja. No pitanje je trebamo li upravo njega, svojevrsnog izopćenika iz društva koji se veći dio života skrivao pod lažnim imenima, iskupljivao za svoju prošlost i borio s vlastitim osjećajima kako bi donio čestite i pravedne odluke bez obzira na cijenu, smatrati jadnikom. Ili je možda jadnik inspektor Javert koji nije shvaćao milost i milosrđe, razliku izneđu Božje i ljudske pravednosti i čiji se cijeli svijet poljuljao kada mu je čovjek kojeg je smatrao okorjelim zločincem spasio život, a on ga zauzvrat pustio na slobodu suprotno svim svojim načelima. A možda su jadna napuštena djeca Pariza za koje se nitko nije brinuo; dječaci i djevojčice prepušteni sami sebi u najranijoj dobi koji su životarili ili se skrivali po rupama velegrada. Ili, pak, kćer lopova Threnadiera koju je vlastiti otac iskorištavao za svoje spletke; koja se zaljubila u jedinog mladića koji je prema njoj ikada pokazao samilost  i koja je na kraju žrtvovala svoj život za njega. Sve su to likovi čije se životne priče kroz ovaj roman isprepliću, susreću i opet udaljavaju. Možda su zapravo svi pomalo jadnici.

No osim toga, nekoliko je specifičnih stvari koje su me se posebice dojmile u ovoj knjizi. Prva je način na koji Hugo piše. Čini se da svakih nekoliko poglavlja namjerno prekida radnju i seli se u neki posve drukčiji svijet, na drugo mjesto, među druge ljude i okolnosti. I dok čitate što se događa s glavnim likom, odjednom se u sljedećem poglavlju nađete usred opisa bitke kod Waterlooa; političkih i socijalnih previranja u Francuskoj s početka 19. stoljeća; povijesti  raznih redovničkih redova i smislenosti samostana u suvremenom društvu; života ulične djece u Parizu ili povijesti i razvoja pariške kanalizacije. Sve to pripovijedanje, naoko nimalo vezano uz priču, na prvi se pogled čini totalno besmisleno, ali kako Hugo dalje gradi priču ili dodaje nove likove, svaka ovakva digresija od radnje pomaže nam da dobijemo puno jasniju sliku, bolje razumijemo međusobnu interakciju likova ili shvatimo društvene okolnosti. Moram priznati, u nekoliko navrata došlo mi je da preskočim te opise (posebno opis bitke kod Waterlooa jer nisam apsolutno ništa razumjela o kretanjima i potezima francuske i engleske vojske). No isto sam se tako prisjetila važnih lekcija iz povijesti, išla googlati povijest Francuske revolucije, Napoleona i prve polovice 19. stoljeća kako bih bolje razumjela o kome je riječ. Svaki puta Hugo bi se ponovo vratio natrag na priču i dao joj novu dimenziju.

Druga stvar koja me se dojmila je socijalni element koji se proteže od početka do kraja ove knjige. Od početka do kraja knjige pisac secira društvo o kojem piše s posebnim osvrtom na njegovu socijalnu neosjetljivost. Posebice je to izraženo u odnosu ljudi prema siromašnima ili kroz položaj ulične djece. Ali ne samo to, kroz retke knjige može se iščitati kritika društva koje je otupjelo na stradanje drugih, kojem je vlastita samopravednost daleko iznad milosrđa. Tako je Jean Valjean osuđen na robiju zbog krađe kruha kako bi nahranio obitelj svoje sestre za koju se tada skrbio. Uličnu djecu koja bi se zatekla na cesti policajci bi uhitili. Nikoga nije bilo briga jesu li gladni ili žedni, imaju li gdje prenoćiti. Bilo je važno samo to da ne remete javni red i mir. A robijaši okovani u lance na putu prema mjestu odsluženja svoje kazne morali su u groznim uvjetima propješačiti dva puta dulji put kroz Pariz kako slučajno ne bi prošli ulicama kojima prolazi kralj u svojem redovitom izlasku iz palače. Sačuvaj Bože da se kralj sablazni takvim prizorom.

I na kraju, uvjerena sam da je Vitor Hugo istinski i duboko vjerovao u Boga. Od samog početka knjige i opisa biskupa koji je iskazao milost Jeanu Valjeanu, preko osobne promjene glavnog lika pa do opisa povijesnih događaja kao što su Francuska revolucija i uspon i pad Napoleona kao trenutcima u povijesti kojima je upravljao upravo Gospodar povijesti pa sve do svojevrsne obrane Božje suverenosti u svijetu, mnoštvo je drugih detalja koji ukazuju upravo na to. Čovjek je bio vjernik. Ili ako nije, puno je bolje razumio bit kršćanstva od mnogih koji sami sebe smatraju vjernicima. 

Možda mi se upravo zbog ove zadnje dvije stavke knjiga toliko svidjela. Ne toliko sama radnja, koliko način razmišljanja koji je Hugo iznio kroz njezine retke. Iako, naravno mnogo toga moramo uzeti u društveno povijesnom kontekstu vremena u kojem je živio, dosta je teza i razmišljanja koje su me potakle na razmišljanje na to kako se društvo možda je razvilo, ali možda se i mi danas susrećemo s istom problematikom kao i oni nekada, samo u drukčijem obliku. Bez obzira na revolucije i ratove, napredak tehnike, medicine, znanosti i društva, još se uvijek susrećemo s ljudskom pohlepom, osvetom, nedostatkom suosjećanja, površnom religioznošću koja se pokušava upakirati u vjeru, ali i istinski promijenjenim životima kao onim Jeana Valjeana.