Nikad zadovoljni

Nisam pisala neko vrijeme jer mi je bilo prevruće. Sve sam se nekako uvjeravala budem sutra, budem sutra, ali sutra bi onda bilo još toplije. No, uzevši u obzir da sam željela pisati baš o vremenu (barem jednim dijelom), ova je situacija postala pomalo paradoksalna. Ni sada nije baš bajna temperatura, ali je u mojoj sobi dovoljno podnošljivo da bih sjela i pisala. 

Dakle, vrijeme. Svi smo se u zadnje vrijeme naslušali o tom vremenu. Užasne vrućine, prije toga kiše;  tako bismo mogli unedogled. No, čini mi se da je upravo u tome problem. Kada je vruće, po cijele dane samo mrmljamo kako je vruće, kako se ne može disati ni raditi, umiremo, jadni smo, nervozni. Za sve nam je kriva vrućina. Prije samo dva, tri tjedna zbrajali smo jer stalno pada kiša. Na radiju sam svaki dan slušala kako voditeljice u totalnom očaju najavljuju još jedan kišoviti dan i čeznu za tračkom sunca. A kad je došlo sunce počeli smo jamrati. I tako stalno. Pred Božić svi čeznu za barem par pahulja snijega kako bi doživjeli tu čaroliju Božića (Grinchu u meni se diže želudac od samog spomena takve sintagme). A onda, kad konačno dočekamo snijeg i on nikako da stane padati, radimo dramu od toga kako ga počistiti, kako na posao, u školu… Ovogodišnji splitski zimski debakl bolje je ni ne spominjati.  Mediji su prepuni vijesti o strahotama godišnjih doba. 

Ne znam kako vama, ali meni se nameću neka pitanja. Zar do prije nekoliko godina nismo imali promjene godišnjih doba? Zar ljeta nisu uvijek bila vruća, a zime  hladne i snjegovite? Odakle toliko čuđenje i dramaturgija? I ranije smo trpjeli vrućine ljeti i hladnoću i snijeg zimi, jesenje i proljetne kiše, poneku sušu. I svi smo preživjeli. A najluđe od svega je da naše neprestano mrmljanje, jamranje i žaljenje nikako neće promijeniti stanje u atmosferi. Vrijeme je takvo kakvo je. Nećemo ga mi promijeniti svojim nezadovoljstvom. Vjerujem da bi nam svima bilo puno lakše kad bismo jednostavno prihvatili činjenicu da živimo u klimi u kojoj živimo i da ćemo se ljeti boriti s vrućinom, a zimi s hladnoćom. Jednostavno se oboružaš svim mogućim sredstvima potrebnim za preživljavanje vremenskih prilika, prilagodiš svoje aktivnosti  (popodnevna siesta je mudar običaj ljudi i toplim krajevima) i ideš dalje. I manje si nezadovoljan. Vrijeme je takvo kakvo je. Apsolutno ništa ga ne može promijeniti!

Vrijeme je samo jedan primjer krivog stava ljudi. Ne mrmljamo mi samo na vrijeme (a pritom ako mene pitate i na Boga). Ljudi su općenito nezadovoljni. Kad bi barem imali bolju plaću, bolji posao, boljeg muža, bolju Vladu, boljeg šefa, bolji auto, bolji stan… Popis može ići u nedogled. Ali prečesto očekujemo nerealne stvari. Očekujemo da bismo trebali živjeti standardom Nijemaca ili Skandinavaca.  Ali zašto? Rođeni smo u ovoj zemlji. Stvari u njoj nisu bajne, ali naše neprestano mrmljanje neće ih promijeniti. Možemo se potruditi da promijenimo stvari koje se mogu promijeniti, moliti da se promijene one stvari koje samo Bog može promijeniti i biti zadovoljni onime što imamo. I da, mnogi će se pitati zašto bi bili zadovoljni kad to nešto što imamo i nije nešto. Možda zato što i to nešto što imamo može nestati za tili čas. Dođe potres i u nekoliko minuta razruši vam se kuća. Dogodi se nesreća i u trenu ostanete bez člana obitelji. Odete na rutinski pregled i ustanovite da vam je zdravlje opasno ugroženo. Propadne firma i ostanete bez tog posla koji ste imali i koji uopće nije bio tako loš.  Ljudi su vrlo često nezadovoljni jer su nezahvalni. Nezahvalni smo za naše obitelji, kuće, poslove, zdravlje, živote, prijatelje. Prije nekoliko godina bila sam u Južnoj Africi.  Tijekom tog boravka jednoga dana posjetili smo slam. Nije to čak ni bio slam velegrada kao Cape Towna, već nekog gradića. Ali uvjeti u kojima su ljudi tamo živjeli bili su katastrofalni. Srce mi se slomilo kad sam vidjela djecu u pohabanoj odjeći, ljude koji žive u limenim šupama i stračarama, blato na cesti, bez vode i kanalizacije, kad sam saznala da je svaki četvrti stanovnik HIV pozitivan. Mi ne znamo koliko nam je lijepo. Uvijek gledamo samo na Ameriku, Englesku, Njemačku, ali nikada se ne sjetimo da veliki dio svijeta živi u puno, puno gorim uvjetima od nas u Hrvatskoj.  Jer bez obzira na krizu, mi imamo mobitele, tekuću vodu, struju, kompjutere, mnoštvo odjeće, kozmetiku, televizor, knjige i krov nad glavom. Mnogi to nemaju. Ne znači da bismo trebali biti pasivni i ne činiti ništa da poboljšamo svoje stanje, ali trebali bismo biti zahvalni za ono što imamo i naučiti živjeti zadovoljni s time. A čovjek koji naučiti biti zadovoljan sa onime što ima je radostan čovjek. 

I da se vratim na vrijeme s kojim sam počela ovaj post. U jednom od prijašnjih postova pisala sam kako mrzim kišu. E pa ove zime ostali smo bez vode u bunaru. Morali smo, baš kao i mnogi susjedi, produbljivati bunar kako bismo imali vode. Ne samo da sam postala svjesna koliko je čista , tekuća voda veliki blagoslov, nego sam počela moliti za kišu. Uvidjela sam kako je kiša koju toliko ne volim veliki blagoslov od Boga. Da je ona dar s neba koji nam daje život.  Ponekad nam se treba dogoditi nešto tako drastično da bismo promijenili stav. Ali iskreno, ne mora. Možemo početi gledati na stvari sa stavom zahvalnosti. Vjerujem da bi to mnogima u srce moglo vratiti radost koja im nedostaje.