Svaki student novinarstva nadobudno će reći kako je objektivnost
u novinarstvu apsolutna norma od koje
nikada, ni pod koju cijenu, ne smijemo odustajati. Doduše, reći će to barem oni
koji još nikada nisu bili na praksi niti u jednoj redakciji. Oni što jesu, još
će se htjeti držati tih zadanih ideala, ali će u njihovom razmišljanju biti
mnogo više skepse. Daleko od toga da tvrdim kako objektivnost ne bi trebala
biti jedno od temeljnih načela i vodilja svakog novinara. No praksa (a rekla
bih i život) pokazuju kako je nemoguće biti posve objektivan.
Na objektivnost, odnosno subjektivnost, utječu mnoge stvari.
Htjeli mi to priznati ili ne, naši osobni stavovi prema nekom pitanju barem će
u jednom malom djeliću utjecati na našu objektivnost. U novinarstvu će se to možda očitovati u
odabiru pitanja, riječi, tona članka ili emisije, odabira koja vijest zaslužuje
prvo mjesto, koliko neki članak dobije prostora u novinama, ili koliko minuta
mu posvetimo na radiju ili televiziji. Sve to, koliko god mi ne željeli priznati, ukazuje na to da nismo posve
objektivni. Zar bi ijedna medijska kuća
ikada mogla napraviti objektivan prilog o svojem vlasniku, vlasnikovom rođaku
ili kumu. Naravno da ne. Nećeš gristi ruku koja te hrani.
No bez obzira na sve ovo rečeno, svaki mladi novinar nauči
jednu važnu životnu lekciju koja mu kasnije u životu može biti od velike
pomoći. Svaka priča ima dvije strane. Ništa nije tako jednostavno i jednostrano
kao što se to čini na prvi pogled. Koliko puta sam se srela s pričom u kojoj je
jedna strana govorila sve pozitivno, a druga sve negativno o istoj stvari.
Jedna strana bi govorila jedno, a druga nešto sasvim drugo i te dvije priče
ponekad nisu imale ništa zajedničkog. Ponekad
bi na kraju čovjek mogao doći do neke sredine, no ponekad bi samo iznio sve što drugi
kažu i ostavio čitateljima (gledateljima ili slušateljima) da sami dođu do
zaključka. Ako je to uopće moguće.
Na žalost malo je ljudi koji se uopće potrude saznati dvije
strane priče. Malo je ljudi koji nekom pitanju uopće prilaze bez predrasuda, otvoreni
da uopće čuju što obje strane imaju reći ili da kažu da je druga strana
napravila nešto dobro. Možemo to vidjeti svakog dana kod političara koji bi se
radije ubili nego priznali da je suprotna stana učinila nešto dobro. Jako sam se dobro osvjedočila tome gledajući
propagandu prije referenduma o ulasku u EU. Svaki, ali baš svaki, argument koji
sam čula (bio on za ili protiv) bio je toliko nategnut, toliko idealizirao jednu
opciju da mi je bilo zlo. Protivnici su prikazali EU kao sotonu koji dolazi da
uništi Hrvatsku i Hrvate, a pristaše kao spasitelja koji će nas izvući iz svih
problema. Nisam vidjela niti jedan članak gdje su objektivno prikazane
pozitivne i negativne strane ulaska u EU. Tako je u svemu. Pa dajte ljudi, ako
ništa drugo, barem se informirajte! Barem provjerite je li nešto što stavljate
na Facebook zaista istina ili vam se čini istina zato što se poklapa s vašim
uvjerenjima. Kad si uvjeren u nešto, najlakše je na Internetu pronaći stotine
članaka koji će to potvrditi. No je li to tvoju tezu i tvoj stav čini
ispravnim. Naravno da ne, čini te totalno subjektivnim i neinformiranim.
A to je samo politika. Ni prema životnim situacijama se ne
odnosimo drugačije. U posljednjih nekoliko godina bila sam svjedokom i
sudionikom nekoliko situacijama u kojima su ljudi jednostavno prihvatili priču
jedne strane kao apsolutnu istinu te se prema drugoj strani u sporu ponijeli
kao apsolutnom krivcu ne davši joj uopće priliku da se izjasni. Doživjela sam
da su ljudi koji bi trebali biti objektivni u procesu donošenja odluka krenuli
s informacijama „prikupljenim“ samo od jedne strane. Sve dalje nalikovalo je
više potvrdi početne teze nego pokušaju da se shvati situacija. To je ono
što je žalosno. Kao što sam rekla na početku, vjerujem kako je totalna
objektivnost nemoguća. To je utopija.
Ali isto tako vjerujem da je moguće promijeniti obrazac ponašanja, potruditi se
doći do informacija s obje (ili čak više) strana i tek onda doći do zaključka.
Vjerujem da nam je potreban novi obrazac ponašanja i donošenja odluka. Potrebna
nam je veća kritičnost prema nama samima, našim djelima, našem ponašanju i svemu
onome što smatramo svojim. Potrebno nam je da ljudima prilazimo s malo manje predrasuda.
Ja ovdje ne zagovaram nikakav relativizam, već to da svi skupa dobro promislimo
kako se odnosimo prema drugima. Određuje li naš stav prema nekome to što smo o
toj osobi ili grupi čuli od nekog drugog ili si damo vremena i truda da se sami
uvjerimo u istinitost nekih tvrdnji pa onda donosimo zaključak. Stvari su rijetko kada onakve kakve djeluju
na prvi, ili čak drugi ili treći pogled. Život je mnogo složeniji od toga.
Svaka medalja ima svoje naličje. Svaka priča ima dvije strane. Nemojmo se
tvrdoglavo držati samo jedne.
Nema komentara:
Objavi komentar