Znate kako često neke pametne izjave počinju sa: „Postoji
nekoliko vrsta ljudi.“ Uglavnom ih svedu na dvije vrste u kojoj se nikada ne
nađeš. E pa ja bih rekla da postoji nekoliko vrsta knjiga. Kao prvo, tu su loše
knjige. To su najčešće one koje već prema naslovu ili tematici ne biste kupili,
posudili ili primili u ruke. Ponekad, na žalost, ipak promašite pa krenete
čitati. Ja nerado ostavljam knjigu koju sam počela čitati, ali bilo ih je nekoliko
koje sam jednostavno morala pustiti. Bile su ili preglupe, ili predosadne ili nešto treće.
Zatim, su tu može
proći knjige. Između ostalog to je ono lako ljetno štivo koje čitate na
plaži ili da vam prođe vrijeme u razbibrizi, a da ne očekujete previše od njih.
Niti je priča nešto posebno, niti stil, niti tema, ali nije tako strašno.
Slijede dobre knjige, one koje pročitate i kažete da se
isplatilo čitati bez obzira jel' se radilo o romanu, biografiji, publicistici,
kršćanskoj tematici ili stručnoj literaturi. Kad ju pročitate, nije vam žao
vremena ni novaca utrošenih na nju. To su
knjige odabranih autora koje volite i koji vas rijeko razočaraju.
Zatim su tu odlične knjige. Na njih nabasate s vremena na
vrijeme, možda jednom u par mjeseci. Totalno vas oduševe; sviđa vam se stil,
tema, teza, radnja, misao… Nakon što ju pročitate, vjerojatno ćete ju
preporučiti drugima. Često vas potaknu
na razmišljanje. Ja volim takve knjige. (Zamisli čuda.)
I na kraju tu su knjige koje vam promijene život. One koje
dođu u vaše ruke u točno određenom periodu života i daju vam odgovore na neka
pitanja s kojima se već dugo borite. One koje vas potaknu da nešto promijenite,
da krenete u drugom smjeru ili prestanete s nečim. Potaknu vas na razmišljanje
nad vlastitim životom i odlukama. Takve knjige su rijetke. I vjerujem da i nije uvijek toliko do knjige
koliko do toga da je došla u vaše ruke u pravo vrijeme.
Jedna takva knjiga za mene bila je If You Want to Walk on Water, You've Got to Get Out of the Boat,
Johna Ortberga koju sam čitala prošlo ljeto. Došla je u moje ruke sasvim
slučajno (ili možda ne?). Nisam imala što čitati pa sam rekla prijatelju
(također zaljubljeniku u čitanje) da mi donese nešto za čitati, a on mi je
donio ovu Ortbergovu knjigu. Zanimala me već od prije zbog samog naslova (neću
ga svaki puta ponovo pisati). Zagolicala mi je maštu, htjela sam vidjeti što on
zapravo želi time reći.
A onda kad sam ju počela čitati, imala sam osjećaj da iz
poglavlja u poglavlje ova knjiga govori upravo meni. Ne samo da sam ju čitala, već bi svakoga dana
provela vrijeme razmišljajući o onome što sam pročitala i još sam se mjesecima
molila da mi Bog da odgovore na neka pitanja postavljena u toj knjizi.
Autor počinje knjigu iznoseći dobro poznatu biblijsku priču
o tome kako je Petar hodao po vodi. Osobno sam čula barem dvije, tri propovijedi na tu temu. No Ortberg je
tu priču raščlanio i obradio na meni posve nov, izazovan način. To nije bila
knjiga koju sam pročitala u jednom dahu. Bila je to knjiga u kojoj sam nakon
svakog poglavlja stala da promislim. I evo nekih od stvari o kojima sam tada
najviše razmišljala.
Na samom početku autor postavlja pitanje o brodu. Naime,
Petar se nalazio na brodu prije nego je hodao po vodi. Taj brod možda nije bio
jako siguran, oluja i valovi su ga bacali amo tamo, ali iako se nalazio usred
oluje i mogao se prevrnuti, još uvijek je bio kakva- takva sigurnost. I onda
slijedi pitanje koje mi se tog ljeta činilo sudbonosno. Jeste li vi na brodu i
koji je vaš brod? Dobro me potreslo jer sam znala da mi neke stvari u životu
možda predstavljaju taj brod. Počela sam razmišljati o svom poslu i svojoj crkvi.
Jesu li oni samo sigurna mjesta? Je li ostajem na poslu na kojem jesam zato što
su tu ljudi koje volim; jer mi je to nešto poznato, jer mi pruža kakvu takvu
sigurnost? No, nije li taj brod u kojem se nalazim zapravo u oluji i uvjeti
nisu bajni? Ne puše li vjetar, a ja se samo držim jarbola i nadam se da će
proći. Što sa crkvom, je li to mjesto na kojem me Bog želi? Jesam li sama sebe
uvjerila da je Zagreb i Hrvatska mjesto na kojem me Bog želi jer me previše
strah prepustiti se Bogu i otvoriti mogućnost da možda trebam ići negdje u
misiju. I to u misiju u zemlju u kojoj su uvjeti života puno teži nego u
Hrvatskoj. Hm, teška pitanja. Meditirala sam nad njima dulje vremena. Odgovor
na jedno je bio da, posao je tvoj brod i moraš otići od tamo. Na drugu, ne
crkva u kojoj jesi i grad u kojem živiš su mjesto na kojima te želim. Bili su
to Božji odgovori nakon nekoliko mjeseci traženja.
Druga stvar koja me totalno oduševila je u toj knjizi je
teza da Petar nikada ne bi iskusio to veličanstveno iskustvo hoda po vodi da
nije izašao iz broda. Ne bi iskusio tu novu dimenziju nadnaravnog niti odnosa s
Isusom i vjere u njega da nije zakoračio van. Ne znamo koje dubine iskustva s
Isusom propuštamo zato što nas je strah zakoračiti u vjeri. Možda bi Petru bili
žao da to nije napravio. Možda je nama žao što nismo napravili neke stvari koje
su bile kao izazovi pred nama. Tko zna koje veličanstveno iskustvo s Kristom
propuštamo jer nas je strah i nemamo pouzdanja. Na brodu su bili svi učenici, ali samo je
Petar hodao po vodi. Pitanje na kraju tog poglavlja bilo je želimo li biti
poput Petra i hodat po vodi, ili poput drugih učenika i ostati u bordu i propustiti
to uzbuđenje. Moj je odgovor bio da želim biti poput Petra. I ostatak ljeta i
jeseni Bog mi je pokazivao kako mu trebam više vjerovati i pouzdati se u njega.
Zapravo, još uvijek učim o tome. Ali
jedno sigurno znam: ne želim propustiti svoje posebno iskustvo s Isusom zato
što me strah. Jer hodanje po vodi ima svoj cijenu i ja se nadam da sam ju
spremna platiti.
Nema komentara:
Objavi komentar