Prije desetak godina gledala sam na televiziji
mini seriju koja se temeljila na priči (naravno izmišljenoj) o pojavi kuge u
njemačkom gradu Kolnu. Bila je to zanimljiva priča o tome kako se bolest
proširila s laboratorijskih štakora; kako su se borili da pronađu lijek i
događajima koji su pratili epidemiju. Ne mogu se oteti dojmu kako je sada u
vrijeme širenja koronavirusa i svega drugoga vezanog uz tu epidemiju ta serija
sadržajem prilično aktualna.
Tu gdje živim nema puno slučajeva, tek pokoji
zaražen i to ljudi koji su se vratili s putovanja. Ne bi trebalo biti nikakve
panike, a ipak, ljudi su ispraznili police trgovina tako da nedostaje
dezinfekcijskih sredstava, sapuna i vlažnih maramica (uzevši u obzir da imam
dijete u pelenama i vlažne maramice su nužnost, to bi moglo izazvati krizu u
domu Keserovih). Ljudi paničare, a mediji kao da su našli sočan zalogaj koji će
moći žvakati i žvakati, a da ga dugo u potpunosti ne prožvaču. Jasno mi je da
je u nekim zemljama poput Italije situacija kritična i da je problem ozbiljan,
no pitam se koliko bi problem zapravo bio manji kada bi naše reakcije bile
drukčije. Ovime nikako ne negiram nužne mjere opreza i poslušnost mjerama vlasti
i zdravstvenih organizacija. Međutim, posebno mi ovih dana glavom prolazi
pitanje kakav bi odnos prema cijeloj situaciji trebali imati mi kršćani – mi
koji ispovijedamo da je Bog naša zaštita, da nas čuva, da se brine za nas, da
ima izbrojenu svaku vlas na našoj glavi i da čini da sve proiziđe na dobro u
našem životu (uključujući koronavirus i njegovu epidemiju).
Lako nam je govoriti te riječi, no trebali
bismo ih i živjeti. Strah je nešto što se ovih dana širi puno više, brže,
učinkovitije i, čak bi rekla, razornije. Je li na nama da budemo instrumenti i
oružje u širenju tog straha i panike ili nas je Bog pozvao na nešto više od
toga. Ako tvrdimo da je Bog naš mir, onda je na nama da širimo taj mir. Da,
situacija nje bezazlena, no možemo biti oni koji će pokazati kako imamo nadu,
kako ne paničarimo, kako ne jurimo u trgovine kupiti dezinfekcijska sredstva i
toalet papir i kako se, u konačnici, ne bojimo ni bolesti i smrti jer je naš
život siguran u Božjim rukama. No, činimo li zaista to, ili naši prijatelji i
obitelj u nama vide najveće paničare?
U navedenoj miniseriji u jednom trenutku
gradske vlasti uvedu karantenu u jednom dijelu grada (podijeljenog rijekom) te
dio protagonista, među njima jedan liječnik, vlastitim odabirom ostaju u tom
dijelu grada kako bi se brinuli za ljude pogođene kugom. Sjećam se kako sam u
tom trenutku razmišljala što bih učinila na njihovom mjestu i kako mi je bilo lako
(barem onako hipotetski) donijeti odluku da ostanem među zaraženim ljudima.
Moja je logika bila: ja sam spašena, znam koja je moja sudbina nakon smrti pa
ako umrem, u redu je, idem Gospodinu. Mnogi drugi nisu. Njihova bi smrt bila
puno veća katastrofa. Tada sam bila mlada i neudana žena pa je bilo puno lakše
tako razmišljati negoli danas kada bi moja smrt značila da moj sin odrasta bez
majke. No, upravo su to činili rani kršćani. Za vrijeme Ciprijanove kuge u Rimu
u 3. stoljeću (navodno je zapravo bila riječ o epidemiji velikih boginja), svi
koji su imali mogućnosti pobjegli su iz grada na selo, zatvorili se u svoje
vile ili ladanjske kuće. U gradu je ostalo siromašnije stanovništvo koje nije
imalo kuda pobjeći i među kojim se širila zaraza. Kršćani su (i bogati i
siromašni) ostali u gradu kako bi se brinuli za zaražene. Nitko drugi nije
želio. Svi su brinuli samo za sebe i svoju sigurnost, a bolnice u današnjem
smislu tada nisu postojale. Dio njih se i sam zarazio i umro, no učinili su to
kako bi pokazali ljubav i požrtvovnost. Onima koji su pobjegli to se činilo
poput ludosti, no onima koji su ostali kao krajnji i najdublji znak ljubavi
kroz kojega su mnogi upoznali i primili Kristovu ljubav – neki prije smrti.
Rani su nam kršćani ostavili nevjerojatan
primjer ljubavi i požrtvovnosti u vremenima krize. Nisu pobjegli, nisu se
brinuli samo za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji (iako, naravno
trebamo brinuti o svojoj obitelji), već su stali na prve linije kao oni koji
znaju kome pripadaju i u čijim je rukama njihov život, ali iznad svega njihova
vječna sudbina. Bila je to kriza. Baš kao i danas. Ljudi su umirali, baš kao i
danas. Vladao je strah, baš kao i danas. Mi tako često ponavljamo kako nam Bog
nije dao duha straha, no vrlo nam se lako prepustiti tom duhu straha. Ovakve su
situacije izvanredne prilike da pokažemo ljudima na toliko toga – na prolaznost
života, sigurnost smrti, na sigurnost u Bogu – da im pokažemo Krista kroz
snagu, hrabrost, nadu, sigurnost, ljubav i požrtvovnost. Da budemo kao kršćani
u Rimu. I možda će nas, kao i njih, smatrati ludima, no ne čine li to
liječnici, vatrogasci i vojnici svakoga dana? Stoje na prvim linijama bez
obzira na svoju sigurnost. Puno je načina da budemo na prvim linijama u ovoj
situaciji. Ne mora nužno značiti da ćemo poput ranih kršćana ostati i jedini se
brinuti za bolesnike – za to postoji zdravstveni sustav, no trebali bismo biti
oni koji pridonose poboljšanju, ne pogoršanju situacije.
Nema komentara:
Objavi komentar