Okrenuo je moj plač u igranje

Nedavno sam objavila post na temu tuge i tugovanja. Kada sam to pisala, bila sam istinski duboko tužna i povrijeđena. Postoje takva razdoblja u životu kada se čini kao da se cijeli svijet obrušio na tebe i nemaš snage dalje. Ja osobno tada jednostavno želim pobjeći, prespavati da me nitko ništa ne pita dok bol ne prođe. Na žalost, čovjek mora dalje živjeti i ne možemo se samo tako ukopati i nestati. Jedino što mi u takvim situacijama preostaje je da vapim pred Bogom i da ga molim za njegovu intervenciju.

Tijekom tog teškog razdoblja Bog mi je na nekoliko navrata govorio kako će mi usprkos teškoj, bolnoj i razočaravajućoj situaciji dati mir i radost. Takve riječi iz Biblije bile su jedino za što sam se mogla uhvatiti, iako je jako teško vjerovati da je to moguće. U jednom trenutku imala sam osjećaj kao da za mene nema nade. No, ono čega sam se mogla držati je činjenica da je Bog dobar i da me već u nekoliko navrata izvukao iz takvih situacija. Upravo kao što kaže psalam: „Okrenuo si moj plač u igranje, skinuo kostrijet s mene i opasao me radošću.“

Ovo je priča o jednom takvom događaju u mojem životu koji se zbio prije nekih godinu i pol. Bila sam tada u tako očajnom stanju da mi je bilo dosta svega; ljudi, crkve, kršćanstva, posla… Osjećala sam se kako svuda oko mene ljudi samo traže nešto od mene, da samo dajem, i dajem, i dajem, a da ništa ne primam. Odlazila bih na posao, u crkvu, kući i na druženja prazna i vraćala se prazna. Jedini trenutci utjehe bili su kad sam kod kuće plakala pred Bogom i iznosila mu svoju bol, osjećaje, tugu i jad. Jedina stvar koja me održavala da ne odustanem od svega bila je spoznaja da me Bog ljubi. Jednostavno više nisam mogla dalje. Razloga zbog kojih sam se tako osjećala bilo je mnogo: nedefinirana i stresna situacija na poslu, premorenost, povrede, svakodnevna briga za tetku koja boluje od raka…. Jednostavno sam se osjećala da ne mogu dalje.

Nakon jednog strašno teškog završetka radnog tjedna, vikend mi se činio kao noćna mora. Cijeli vikend borila sam se s užasnom boli i suzama. U nedjelju sam krenula u crkvu totalno slomljena. Nisam očekivala ništa. Samo da to odradim i vratim se kući. A onda me nekih pola sata prije službe nazvala jedna sestra koja organizira prijevode u crkvi da me pita mogu li prevoditi gosta propovjednika. Naime, upravo nam je u goste nenadano došao jedan misionar koji je zbog pitanja vize morao na neko vrijeme napustiti zemlju u kojoj služi. Kako se pastor razbolio, zamoljen je da nam propovijeda, a osim mene nije bilo druge osobe da prevodi. Kad su me zamolili da prevodim, ja sam si mislila. „Stvarno mi treba Božja pomoć, ne mogu pošteno ni misliti, kamoli sat vremena prevoditi“ I rekla sam to, ali kako nije bilo nikoga drugoga, rekla sam da budem i da se mole za mene. I tako sam nakon uobičajene molitve prije službe i slavljenja, zajedno s propovjednikom stala za mikrofon. On je počeo pričati, a ja prevoditi. I išlo je dobro, nije mi mozak stao i bila sam zadovoljna. A kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam kako prevodim možda najbolje što sam ikada u životu prevodila. U jednom sam se trenutku, dok sam prevodila što je on govorio čak uhvatila kako razmišljam: „Hm, pa baš mi dobro ide. Ovo je fenomenalno.“ Jedan od intelektualno najzanimljivijih trenutaka u mojem životu. Spoznati da ljudski mozak može u isto vrijeme raditi tri umno zahtjevne radnje. Ali, zapravo, bila sam zadivljena silnom Božjom milošću koju je izlio na mene u tom trenutku. Jer ja sama, u svojoj snazi, ili bolje rečeno nemoći, ne bih dogurala dalje od druge rečenice. Tolika je zbrka bila u mojem umu i srcu u tom trenutku.

Iskreno, ne sjećam se točno o čemu je bila riječ u toj propovijedi, ali kao i obično nakon propovijedi bilo je otvoreno vrijeme molitve za ljude koji imaju neku potrebu. I kao i većinom, mnogo ljudi željelo je da se upravo gost propovjednik pomoli za njih. I tako sam ja stajala s njim i prevodila mu dok su ljudi dolazili. I kad su se svi oni izredali, ja sam si milila: „ E pa sad je prilika.“ I zamolila ga da se moli za mene. Nisam mu puno objašnjavala, samo to da sam na rubu i da ne mogu dalje. Dok se on molio, mogla sam osjetiti kako Bog izlijeva svoju milost na mene, kako me iscjeljuje i vraća mi život. A onda mi je rekao što mi Bog kaže. Doslovce mi je ponavljao rečenice i fraze koje sam ja u tajnosti svoje sobe izgovarala pred Bogom. Bilo je to kao: Osjećaš se tako i tako, ali Bog ti kaže to i to. Jedna od najboljih stvari koje mi je toga dana Bog rekao je da vidi kako mi je srce slomljeno na tisuću komada, ali da će ga on ponovo sastaviti i obnoviti.  Kad sam se te večeri vratila kući, po prvi puta nakon dugo vremena imala sam nadu. I te večeri Bog je učinio prvi korak da vrati radost u moj život. Nakon tjedan dana, tijekom kojih me Bog nastavio iscjeljivati, ponovo sam imala radost. On je okrenuo moj plač u igranje. Kroz mjesec dana obnovio je svaki dio mojeg slomljenog srca i vratio ga natrag tako da sam mogla ponovo normalno funkcionirati. Imala sam novu vjeru i novu snagu da krenem dalje, da i dalje služim i dajem. Bila sam u potpunosti obnovljena i započeo je jedno novo razdoblje u mojem životu.

I upravo mi je spoznaja da je Bog tada tako silno intervenirao u moj život i obnovio me na tako veličanstven način, dala nadu i vjeru da će me i sada ponovo iscijeliti i obnoviti i da tuga i bol koju osjećam neće trajati zauvijek. Ali o tome ću pisati u nekom drugom postu.